Što će tebi godišnji odmor
Sjedimo nasred dvorišta okruženog borovima. Preko nogu smo prebacili dekice, obukli veste. Otkrila sam da su na nebu zvijezde i to ogromne. Srpanj je, na godišnjem smo odmoru. Prijatelji i rođaci se javljaju sa svojih destinacija, uglavnom s mora ili iz Zagreba. Žale se na velike vrućine i teške i sparne noći. Mi smo u planinama, u maminoj kući u Lici.
U mirovini sam tek nekoliko mjeseci pa se još uvijek zateknem s mislima o trajanju godišnjeg odmora i vremenu poslije. Zaboravljam da je privilegija mirovine da ti vrijeme teče mjereno nekim drugim satom, da ako to želiš u ovom ili nekom drugom ugodnom dvorištu možeš sjediti sve dok ne krenu jesenske kiše ili čak i kasnije. Možeš doći i otići kad god to želiš, ostati koliko god ti to odgovara ili možda najtočnije – kako i koliko ti financije, mirovina dozvoljavaju.
A što će tebi godišnji odmor? – pitao je jedan znanac kad sam rekla da idem na godišnji u planine. Možda nespretno postavljeno pitanje, nadam se samo pokušaj duhovitosti. Sada, u ovom dvorištu godišnjeg odmora, pod zvijezdama, započeli smo diskusiju: treba li starijima godišnji odmor? Susjeda Danka upozorava da zaboravljamo na sasvim različite načine života u gradu ili na selu. – Možda vama u gradovima dobro dođe bijeg s vrućeg asfalta. Nama je ovo godišnje doba vrijeme najvećih radova na polju i oko kuće. Kakav godišnji odmor – dodaje.
I dok se rasprava rasplamsava, sjetila sam se kolegija u ministarstvu u kojem sam nekad radila. Ministrica je bila uvjerena da nam ne trebaju automobili za službena putovanja po Hrvatskoj jer „danas ionako svuda voze ili autobusi ili vlakovi“. Ministrica pojma nije imala da su mnoga sela i gradovi upravo u zadnjih dvadesetak godina postali nepovezani javnim prometalima i da se, ako nemaš automobil, od kuće do doktora ili do prvog dućana pješači kilometrima. Sjetilo me to i na starije od 80 kojima je nakon nekoliko godina po prvi puta netko zakucao na vrata tek kad je ekipa ministarstva ušla u njihova dvorišta. No sjetilo me to i na ukinute programe pomoći tim istim ljudima za koje nije imala sluha „ministrica s faksa u Sabor“, koja je time najviše dokazala da svijet oko sebe gleda uglavnom iz dobro opremljenog službenog automobila.
U maminom dvorištu rasprava se utišala. Svi su se složili oko toga da ljudima prije svega pa i prije odmora treba pristojan život, a da svima ponekad treba promjena sredine i načina života. Za zdravlje tijela i duše važno je udahnuti neku drugu klimu, otputovati u neke druge krajeve, vidjeti i doživjeti novo ili naprosto uživati opušteno u poznatom tek sklonivši se od ljetnih sparina ili zimskih hladnoća, svejedno. Kao i sve oko nas, pitanje odmora trebalo bi ovisiti o nama samima, našem zdravlju, našim navikama, željama, potrebama, mogućnostima. No, što s onima koji su prevalili godine nakon kojih im i za svakodnevni život treba pomoć. Njima um čezne a tijelo ne sluša ili otkazuje. Što s onima koji su sami iza zatvorenih vrata na plus 35? Crne kronike zabilježe krajnosti. – Ne ostavljajte kućne ljubimce na ulici kad idete na odmor – poručuju udruge za zaštitu životinja. Nitko nije platio oglas: ne ostavljajte svoje starije članove obitelji same i bez osigurane pomoći.
