Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Najbolje su stvari besplatne

Piše: Vesna Širanović, 27.12.2017.
Ne volim podvlačiti crtu, osvrtati se unazad i kukati nad (ne)učinjenim. Ostavimo prošlost na miru. Što smo naučili? Što možemo bolje? Idemo dalje...

Tako bi u par rečenica mogla biti sažeta moja životna filozofija. Ponekad je sumiranje, zbrajanje i oduzimanje teško izbjeći. Nekidan su, samo par dana do kraja ove godine i mene zaustavili na cesti i pitali: po čemu ćeš pamtiti 2017. godinu?   Bez razmišljanja sam odgovorila: – Po Frani Ragnaru.

Taj petnaest mjeseci star čovjek poskakivao je u mom naručju od sreće, pokušavajući mi privući pažnju upirući prstom u predmete oko nas i vičući. Još ne izgovara riječi ali vikanjem jasno poručuje: pričaj sa mnom a ne s njima.

Kako su prolazile godine i kako je moja generacija starjela, sve je više prijatelja imalo unuke. Nakon nekog vremena svi bi poludjeli, mislili smo mi bez unuka, a mantra im je bila – vidjet ćete kad postanete bake i djedovi. To je nešto sasvim drugo od vlastite djece.

I sad znam da je to istina. Nađete se odjednom, ni krivi ni dužni, pred malim životom koji vas svakom sekundom druženja sve više osvaja. I onda, na kraju protekle godine shvatite da ste učili zajedno. Ne samo da je to malo biće, ma što svakog dana, svake minute, učilo i upijalo sve više, nego ste učili i vi gledajući ga i družeći se s njim.

Frane Ragnar me naučio da je od otvaranja očiju nakon spavanja (pa bilo to i u pet sati ujutro) svaki trenutak života vrijedan da mu se raduješ. Naučio me da je sve moguće svladavati kroz igru i da život nije pusta nevolja i teret. Naučio me da uvijek imaš što naučiti i da je smijanje najzdravija terapija kad ti je nešto teško, kad se udariš po prstu, zapneš glavom ili kad te netko pogleda mrko. Frane Ragnar mi je pokazao kako se protestira kad želiš nešto a nitko na tebe ne obraća pažnju, kako je važno da te čuju jer ako šutiš kao da te nema. Pokazao mi je i da trebaš znati kad odustati (jer svi kažu „ne“ i nema potrebe živcirati se oko toga kad te čeka sto drugih čuda). Od Frane Ragnara sam ponovila puno gradiva koje sam i ja svladavala sve ove godine iza sebe ali od kojih sam neke zaboravila, neke zametnula, za neka pravila mislila da više ne vrijede. Podsjetio me tko zna koliko puta u ovih proteklih naših zajedničkih godinu dana na to što su prave vrijednosti, na to koliki znači zagrljaj, poljubac, osmijeh, radost, povezanost, dijeljenje.

Zato, proteklu godinu ja ću pamtiti baš i samo po tom mladom biću sa željom i porukom samoj sebi ali i svima – pokušajte se sjetiti kako je to biti dijete. Budite kao dijete. Sretni zbog osjećaja, ljudi i doživljaja a ne stvari. Radoznali i istraživači. Vičući kad ste nezadovoljni, ljubeći kad ste sretni. Ne procjenjujući ostale po veličini nosa, marki tenisica ili kraju iz kojeg dolazi nego po radosti koju dijelite. Širite svoju sreću nesebično, igrajte se i družite. Davno je rečeno (i dokazano) da su najbolje stvari besplatne.

Mislite li da je u vašem crnom i depresivnom svijetu ovo nemoguće? Stalno ste bez novca a želite više? Uvijek vam se čini da drugi prolaze bolje? Moj je savjet – pokušajte biti dijete, razmišljati i otvoriti srce kao dijete. Promjene ne dolaze odmah ali sigurna sam, dolaze.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×