Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Božićna priča

Piše: Vesna Širanović, 21.12.2017.
Sve me u životu na neki način usmjeravalo prema novinarstvu i prema pisanju. Bila sam uvijek osobenjak, malo drugačija i pomaknuta

Za stolom sam se borila za prava starije sestre da ne jede ono što ne može i ne želi. U školi sam se tukla za slabije. Nisam marila za lutke i krpice, više su me zanimale priče, knjige, slova. Mašta je radila dvjesto na sat, a učiteljici koja me zatekla kako šećem za nastave po zgradi škole objasnila sam da je to zato što me kod kuće tuku i maltretiraju. U gimnaziji sam na zadanu temu pisala tekstove za koje profesorica Ana nije vjerovala da su moji. Tražila je da priznam od kud sam to prepisala. Zbog jedne pjesme bila sam na razgovoru u zbornici gdje su procjenjivali „što je pisac htio reći“. No, pravi razlog za moj puno kasniji poziv novinarke leži u jednom Božiću.

naranđasta pisaća mašina s crnim slovima

Božić se nekada u većini kuća u gradu nije slavio javno, naročito ne ako je netko iz kuće radio u državnim službama. Moja je obitelj imala dobar razlog za slavlje. Mi ne slavimo Božić nego Vesnin rođendan! – objašnjavali su stricu, političaru na visokim pozicijama čija žena gotovo da nije htjela ući u kuću u kojoj svijetli bor. – Pa barem spustite rolete – nervirala se.

Nekadašnje Božiće prije svega pamtim po rođendanima. Ali uvijek, pa sve do danas, osjećam se pomalo rođendanski prikraćena. Na moj rođendan poklon bi uvijek dobivala i sestra. Na moj rođendan i danas sa svim mojim gostima razmjenjujem poklone.

Bila je 1971. godina a život je opet dokazao da ništa nije slučajno. Što je bila i što je značila ta godina dobro je poznato. U našoj kući se sve pratilo i komentiralo. Tri brata, radnik, privatnik, političar, imala su što reći i oko čega se posvađati. No, uglavnom su bili na istoj, hrvatskoj strani. Moja gimnazija, jedina u Zagrebu, stala je na stranu demonstranata (i uskoro „dobila po nosu“ kao i svi koji su tih godina mislili svojom glavom). U mojoj kući, kući koja se gradila u Zagrebu iz jedne radničke plaće i u kojoj su bile dvije školarke, živjelo se jedva spajajući kraj s krajem. Sestra i ja nismo osjetile ali mama se sjeća i dana „kad ni za Božić nije bilo za kruh“ – što ističe kao vrhunac neimaštine. Tog Božića tata mi je posebno svečano  uručio paket. Ne pamtim svoje osjećaje ali jasno kao danas pamtim izraz njegovog lica, ponos što je uspio i želju da vidi moju sreću kad odmotam. U paketu je bila klasična, mehanička, prijenosna pisaća mašina narančaste boje s crnim tipkama. Tata i ja nikada nismo znali pokazati koliko se volimo. Ali razumjeli smo se pogledima. Znala sam koliko ga je ta mašina koštala i čega se sve morao odreći. Trenutak u kojem smo se odmjeravali preko tog poklona bio je onaj filmski, potpunog razumijevanja i prihvaćanja. Bio je to odgovor na sve moje upite i svađe s roditeljima oko mog školovanja i budućnosti a glasio je: radi ono što voliš, ali trudi se da bude najbolje što možeš.

Moja je sudbina toga Božića bila zapečaćena. Bit ću novinarka. Ne puno godina kasnije, dok sam još bila mlada žena jedva izašla iz puberteta i zaokupljena svojim problemima, tata je umro. Ovog Božića, kao brojnih prije nedostaje mi.  Toliko toga nismo podijelili.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×