Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Zar je toliko prošlo?

Piše: Barbara Davidovič, 27.04.2017.
Boji kosu u plavo kako bi prikrila sijede
ZAr je toliko prošlo

Boji kosu u plavo kako bi prikrila sijede koje nosi posljednjih 30 godina. Drhtaj ruke u kojoj je šalica kave (bezkofeinske, jer ima problema s tlakom) odaje laganu uznemirenost na zvuk zvona na ulaznim vratima. Polagano ustaje iz fotelje i namješta smiješak namijenjen kćeri. Kći je u dobi kada je ona počela sijedjeti. Visoka i vitka, pogledom zauzima prostor u kojem sjedokosa boravi sama zadnjih pet godina. Uz povremene dolaske kćeri koja s lakoćom puni stan na petom katu. Pomisli u sebi: Bože, kako je mlada, zar je toliko prošlo?

Kći je odgajala kao buduću ženu u punom smislu riječi. Neka završi fakultet u drugom gradu jer je to važno za svakoga, pa i za ženu, važno je biti majka, kućanica posebno. Učila ju je odmalena kuhati, glačati i prati. Od nje je mogla naučiti kako se odnositi prema bračnom drugu. Najjednostavnije rečeno, strpljivo, neka se odmori pa ćemo razgovarati o problemima, neću puno smetati, jer njegove potrebe su važne. Najveće je zadovoljstvo imati zadovoljnog muža i dijete. To svaka žena zna. Tako je i nju njezina majka učila.

Muž je umro naglo, neočekivano, u jednome danu. Srčani udar. Tako je to. Nije se brinuo o sebi, nije išao liječniku i doimao se zdravo. Godinu dana tražila ga je po stanu grizući nokte u očaju, jer da je manje masno kuhala, da ga je barem uputila liječniku, da se barem sjetila kupiti tlakomjer za kuću… sad bi bio tu. Koliko je samo toga propustila učiniti. Mogao je danas biti živ. Kosa joj je posijedjela, kralježnica se svinula, oči zamutile. Dane je provodila na groblju i u kući. Preselila se iz zajedničkog kreveta u dnevni boravak. Mala je penzija, što će joj soba, samo više troši na grijanje. Nije da joj treba nešto više, ali valja štedjeti. Otkad zna za sebe vremena su teška.

Kći je otišla na studijsko putovanje. Jednu godinu. A tek je pet godina prošlo otkad su same. Tada je osjetila onaj čudni trzaj u trbuhu koji joj je rekao: Ne same, sama. Svaka za sebe. Sama. Sama. A što da joj kaže nego da joj poželi sretan put i da bude dobro. Mlada je, vitka i visoka. Škola je važna. Toliko zna? I dobro da joj je sve plaćeno. Za džeparac će joj već nekako izdvojiti.  Srednja ekonomska i posao samostalnog referenta 1970. nije bila mala stvar. Zna da je škola za ženu važna.

Godina je prošla brzo. Još jedna koju živi kao udovica. Udovice ne vole izlaziti, što će vani, pogledi drugih žare kožu. Ili te sažalijevaju, ili okrivljuju ali neće reći, ili dijele savjete. Tko će to podnositi! Najbolje joj je kad je sama.

Visoka i vitka se vratila. Školovanija, nekako drugačija. Ispuni prostor kada uđe. Nije prije bilo tako. Bila je manja, nisi morao ni primijetiti da je ušla. A sad, puna kuća. Dobila je posao nakon tri mjeseca. Dobar posao. Kaže da bi sada živjela sama. U blizini, u zgradi preko puta, da su blizu. Kako sama? Kako ona može biti zadovoljna sama bez zadovoljnog muža pored sebe?

Osjetila je žmarce zadovoljstva u trbuhu. Prvi put otkada je sama.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×