Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Zašto odlazite kad se tu dobro živi?

Piše: Lea Banović, 26.07.2017.
krave na livadi

Apsurdno, ali zagrebačke sparine su me natjerale da se konačno pokrenem i preselim u ove godine tek samo malo svježije krajeve. Satima vožnje kroz nekad stočarski kraj gledam uglavnom zapuštena, zarasla polja. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela kravu. Na selu sam a nisam na selu.

Mlijeko, sir, jaja, meso – sve što smo pred samo dvadesetak godina kupovali od domaćih i uživali u prirodnom i svježem – sad kupujemo u obližnjem trgovačkom centru. Možda španjolsko, možda poljsko. Lika je iseljena davno prije današnje Slavonije, ali ni to što se dogodilo „nakon“ , ni to što je iseljavanje učinilo kraju, ljudima, kako izgleda zemlja kad mladi napuste svoje kuće  – nikoga nije naučilo ničemu. Nova iseljavanja gledamo svakodnevno. Zadnji rat u ovim je krajevima dokrajčio domaću proizvodnju i poljoprivredu, u obnovljene kuće vratili su se starci ili neki novi- stari stanovnici, navikli kroz četiri godine prognaništva da se može preživjeti i bez teškog rada na polju i sa stokom. Većina kuća postale su vikendice.

U naslijeđenoj kući, danas, ja sam na selu a nisam na selu. Pod borovima sam.  Oko mene suncem spaljena zemlja. Domaći kažu da je urod na trećini prošlogodišnjeg. Umirovljenica sam na godišnjem odmoru. Ne tako davno, u Zagrebu, zakvačili smo se oko lažne dvojbe: treba li umirovljeniku godišnji odmor? Trudim se ne gledati televiziju, do novina mi je sedam kilometara pješačenja. No ipak do mene stižu strašne vijesti o požarima, priče o sinovima koji ubijaju majke, o gužvama na cestama, o svađama među političarima, o novim porezima i porastu cijena, o svemu što će me dočekati kad se vratim u Zagreb.

Ljeto je pa u svoj kraj pristižu sada već roditelji ali i djeca onih iseljenih davno prije današnje Slavonije.  Mnogi su od njih umirovljenici. Ne mogu a da nas ne uspoređujem. Uglavnom su osnovne ili srednje stručne spreme, radili na prosječno plaćenim radnim mjestima (za zemlje iz kojih dolaze) a sada u mirovini žive život o kojem naši umirovljenici mogu samo sanjati ili ga gledati u dokumentarcima. Ne žele se vratiti jer „tamo“ su im djeca, nekima i unuci, ali više puta godišnje dolaze, ostaju po par mjeseci, putuju i upoznaju „stari kraj“.

Ne mogu a da nas ne uspoređujem. Misleći tek na mali dio naših umirovljenika koji su imali iznadprosječne plaće a sada imaju mirovine koje bi u uređenim zemljama bile tek osnovne, pitam se tko od njih, dakle tih rijetkih, može svake godine sjesti u avion i odletjeti za Njemačku ili Kanadu i biti tamo mjesec dana, da obiđe sve svoje zemljake i vidi kako žive?  Znam skupinu koja to može. To su oni za koje predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske nakon sastanka s njima javno zaključuje  „da žive u paralelnom svijetu i ne vide stvarnost stanovnika, da sami kažu da su političari a ne stručnjaci i da im ne trebaju strategije i politike, da su im dovoljni projekti i europski fondovi“. Oni će putovati i u mirovini, posjećivat će rodbinu u Australiji i tvrditi im kako se u Domovini dobro živi i kako nikada nisu ni trebali  otići.

Moram se javiti Mariji da me stavi na „listu čekanja“ za sir škripavac. Možda dođem na red prije povratka u Zagreb. Nakon mjeseci suše padaju prve kapi kiše. Uzimam tronožac i selim pod krov.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×