Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Vrijeme radosti

Piše: Vesna Širanović, 01.12.2017.
Adventskim koncertom u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu za mene je počelo najljepše razdoblje u godini

Sljedećeg vikenda paljenjem prve svjećice na adventskom vijencu na Manduševcu, službeno počinje zagrebački advent. Grad čitav mjesec svjetluca, svira i pjeva, ulice su pune, druženja više, događanja toliko da moraš birati. – A gužve? A nervoza? Guranje? Pretjerano trošenje? – odmah me napadaju dežurni nezadovoljnici. Ma jasno, ima i toga ali sve to se zaboravi pred navalom dobrih vibracija i još boljih želja. Svečanost se može namirisati, okusiti, opipati, oslušnuti svuda oko nas.

Advent znači dolazak, dolazak Isusa Krista u naš svijet. To je vrijeme radosti, slavljeničko vrijeme priprema za Božić.

Moj Zagreb se pripremio, a čitam, gotovo i svi veći i manji gradovi u Hrvatskoj. Je li dostupno? Za „moj“ koncert u Muzičkoj akademiji trebalo je samo se dići s kauča, obući i imati četiri kune za tramvaj kartu. Za većinu narednih događanja je isto tako. Ne morate kupovati. Dovoljno je izaći na ulicu i uključiti se u gomilu. Gledati, slušati, prepustiti se emocijama i pozitivi. Pozovite prijateljicu ili prijatelja, nagovorite susjede ili člana obitelji. Onima koji ne mogu sami, pomozite da se pokrenu. Jer ovo je prije svega, prije kušanja slastica i kupovanja, vrijeme prijateljstva, druženja, suosjećanja, darivanja, pomaganja, potpore.

Na zadnjem koncertu u Areni Maja je vidjela veselu, dobro raspoloženu grupu, inače zaposlenika Grada. To veselje su, kao i uvijek, sa gotovo svih događanja u Zagrebu, preselili i na društvene mreže. – Sigurna sam da oni ne plaćaju ulaznice – ogorčeno je komentirala. Možda. Vjerojatno. Ali ovaj mjesec pred nama, baš me briga. Niti jedan ručak nije besplatan – govorila je uvijek moja zadnja šefica. I ima pravo. Niti jedna besplatna ulaznica nije besplatna, ma koliko se to drugima činilo. Niti jedna plaća nije bez razloga takva kakva je. Niti jedna mirovina, niti jedan događaj koji smo doživjeli ili koji živimo nije takav sam po sebi – i mi smo u njemu sudjelovali, na razne načine i u različitim ulogama i postocima. Ništa se u našem životu nije dogodilo bez nas.

Zato, u ovom mjesecu veselja želim biti vesela. U mjesecu dobrote želim darivati, pomagati i širiti dobrotu. U mjesecu nade želim se nadati boljem, vjerovati u moguće. U mjesecu kojim završavamo tešku godinu želim vjerovati u dolazak bolje. Želim kopati po prepunim policama tražeći ono što će iznenaditi i razveseliti darovane, slušati ulične svirače, uživati u klizanju na ledu, piti kuhano vino i pjevati punog glasa ne srameći se nedostatka sluha.

– Baš si zabrazdila u sentiment – spušta me Vlado.  Smijem se, smije mi se duša i mislim: – Super. Baš to i želim na kraju godine. Mir i dobro. Zato ću svoj Advent početi „putovanjem bez početka i kraja, kroz proces inspiracije, kreativnosti i stvaranja“. Otići ću na izložbu u Meštrovićev paviljon. Tamo me čeka Nikola Tesla.

 

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×