Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Viking s Jaruna

Piše: Lea Banović, 12.09.2016.
Baš se za sve one koji vjeruju ili koji ne vjeruju nekako sve slaže kako mora biti. Tu smo gdje smo zaslužili i baš smo tu gdje trebamo biti. I još jednom mi se potvrdilo: kad se jedna vrata zatvore druga se negdje drugdje otvore.

Ragnar je definitivno najljepši u rodilištu, a sigurna sam i šire. Najljepša je beba koju sam do sada vidjela, a očito i najpametnija. Pogodili ste. Postala sam baka i trenutkom tog čina pošašavila. Najbliže prijatelje sam zavjetovala: kad pretjeram (a kao da to već nisam!) i kad počnem gurati vam da morate svakako pogledati neponovljive 253 fotografije u kojima malo biće spava i ne radi ništa drugo, raspalite mi pljusku da sve zvoni.

Izvor: history.com

Zapravo, život u mirovini je daleko ljepši nego što sam očekivala. Nekako sam opuštena, imam vremena za sve i nemam vremena ni za što ali me ništa od toga ne nervira. Primjećujem situacije, detalje, ljepotu kraj koje sam inače prolazila trčeći za tramvajem, za informacijom, za rokovima. Istina, još uvijek se osjećam kao da sam na godišnjem odmoru s kojeg ću sutra opet krenuti na posao. Još uvijek mi nedostaje gužva u redakcijama, nervoza pred zaključenje novine, rasprave oko tema, sitni tračevi, informacije koje imate prvi i koje ćete tek podijeliti s drugima, mogućnost da pomičete stvari makar za milimetar i da nekome činite dobro. Nedostaju mi putovanja, planirana i neplanirana, nenadane situacije, brza reagiranja, opasnosti koje niste očekivali i koja nose uzbuđenja koja vam duboko sjednu u želudac i dižu adrenalin. Puno toga mi nedostaje iz novinarskog ali i iz ostalih komadića mog prošlog života. No, ovaj sadašnji, otvorio se ovog ljeta kao neka nova nepročitana knjiga. Već njen prvi list pokazao je da život možda tek počinje, baš onakav kakav mi sada odgovara, u kakvom ću uživati iz dana u dan. I baš se za sve one koji vjeruju ili koji ne vjeruju nekako sve slaže kako mora biti. Tu smo gdje smo zaslužili i baš smo tu gdje trebamo biti. I još jednom mi se potvrdilo: kad se jedna vrata zatvore druga se negdje drugdje otvore. Treba biti budan, gledati, tražiti, djelovati, htjeti, biti pozitivan.

Moji sin i snaha su dobili prvo dijete a ja prvog unuka. Intimno ga zovemo Ragnar, a oni koji ako ništa drugo gledaju tv serije o vikinzima, znaju zašto. Unuka zaista doživljavate sasvim drugačije nego svoje dijete. Sada ste svim bićem jasnije svjesni veličine stvaranja i rađanja novog života.

Danas sam kao savjestan građanin i građanin koji je navikao da sudjeluje, izašla na izbore. Svi govore o najdužoj kampanji ikada u mladoj državi Hrvatskoj. Nisam slijepa za nepravilnosti, negativnosti, lopovluk, nepotizam, siromaštvo, preživljavanje, nezaposlenost. No, nisam mogla vjerovati što sve i kako su komentirali mnogi ogorčeni, ljutiti, negativni, često naprosto zločesti ljudi na raznim portalima koje pratim. Kakvim li su sve imenima nazivali druge koji misle drugačije! Zato mi je drago što je sva ta galama ipak samo prošla kraj mene ne zaprljavši me svojim gadostima. Gotovo da nisam ni primijetila da je bila predizborna kampanja i to još, kako kažu, najduža do sada. Ne sramim se priznati, nemam pojma što se nudilo, o čemu se pričalo, oko čega svađalo. Ja sam u tom vremenu živjela svoj novi život nastojeći ga provesti najbolje što mogu o okvirima onoga čime raspolažem, ne tražeći više od onoga što sama mogu dati.  I sada u 255-om danu mirovine, kao i cijelog dosadašnjeg života, znam da svatko od nas može sve što zaista želi. No za to je, osim jake i nezadržive želje koja ruši sve mostove, nužan rad, rad i samo rad, na sebi i na svemu oko sebe. I baš to ću naučiti i Ragnara.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×