Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Uspomene, na kraju godine

Piše: Lea Banović, 28.12.2016.
Uspomene, na kraju godine

– Sjećaš se kad smo birali ime za Polikarpa? – pita Vlado. Ležimo u dnevnom boravku,  davno je prošla ponoć. Napukli glas Arete Franklin preplavljuje sobu, ulično svjetlo lomi se na kuglicama bora. Posljednji gosti otišli su prije manje od pola sata.

Polikarp je naš sin, a to je bilo jedno od brojnih imena koje smo izmišljali prije nego što nas je zakon natjerao da se odlučimo i upišemo ga u knjige rođenja. Sin sada ima svog sina i to je ono što je, bez obzira na brojne druge događaje u ovoj godini, na moje umirovljenje, na fizički odlazak nekih dragih ljudi, sasvim i u potpunosti obilježilo našu godinu na izmaku, a vjerojatno će i brojne godine pred nama. I eto, to nedužno pitanje raznježenog oca, potaknuto maloprijašnjim obiteljskim i prijateljskim druženjem podsjetilo me na prolaznost – ove godine i svih godina prije nje, naših života i svega oko nas. Podsjetilo me na nevažnost svega onoga za što prečesto mislimo da je jako važno, prevažno, zbog čega se ljutimo i gubimo živce, zbog čega ne razgovaramo danima, raskidamo prijateljstva i ljubavi, a da bi na kraju shvatili da je sve prema trenutku u kojem živimo i brzini kojom prolazimo kroz naš jedan i jedini život – prolazno i manje važno.

Noćas su se za našim stolom izredale zaista različite generacije, najmlađem gostu je bilo jedva četiri mjeseca a najstariji je već prešao devedesetu. Različitih su načina života, uvjerenja, obrazovanja, različitih karaktera, odgoja, razmišljanja. No, svi su svjedočili prolaznost. I što su stariji to su pokazivali da su svjesniji brzine protoka vremena. I dok vam se kao osnovnoškolcu čini da nikako da postanete odraslim, s porastom vaših godina života kao da 12 mjeseci nekim čudom postaje kraće, kao da se godišnja doba izmjenjuju sve brže, a svake godine tek što je prošao jedan Božić eto na vratima drugoga.

– Sjećam se – odgovaram konačno Vladi. U mraku se smiješim. Sjećam se i kako je naš sin plakao pri odlasku teti Zdenki na čuvanje i kako nikad nije volio spavanje. Sjećam se i kako smo pratili ljude igrajući se detektiva na povratku iz  vrtića, kako sam morala sjedati u njegov zamišljeni auto kojim me vozio Jarunom.

Razmišljam o tome koliko priča stane u jedan život. Sigurna sam kako neke ne treba ni ispričati drugima, čuvajući intimu i osjećaje onih koji su u njima. Neke su priče prebolne da bi se po njima kopalo. Za neke naprosto želimo da ostanu samo naše, ljubomorno ih ne želeći dijeliti. A opet, svatko od nas je dio nečije priče, da ponekad možda za to i ne zna.

Vrijeme je za spavanje. Smiješim se i dok razmišljam kako smo se večeras šalili, kako smo ogovarali one kojih nije bilo i one koji su bili, kako smo se pozdravljali. A neki su pozdravi bili upravo ono što naš život čini lijepima – predvidivo nepredvidivi.

– Tko zna hoćemo li se opet vidjeti – pozdravljao se naš Grunf na rastanku aludirajući na svoje godine, boleštine i mogućnost da će tu noć umrijeti.

– Maaamaaaa – zavapili bi Vlado i ja. A svi se nasmijali. I Grunf.  I tako već dvadesetak godina.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×