Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Uskoro, Tanja, do nove kave

Piše: Lea Banović, 17.05.2017.
U ovoj pojednostavljenoj priči o velikim gradovima, malim mjestima i njihovim ljudima, čini mi se da postoje razdoblja u našim životima u kojima se ljudska priroda izjednači. Ima ih više, ali jedno od njih je pred nama – izbori.
webbanner2_superseniori.hr

Spremamo se za Zagreb. Uskoro su lokalni izbori. Susjeda Tanja će ujutro prije nego krenemo skuhati kavu. U Zagrebu, kave nam je kuhala baka Katarina. Okupljali smo se, gotovo svakog dana u njenom stanu u prizemlju, nakon naših poslova i ručkova, po nekoliko obitelji odjednom. Pretresali smo događanja, smijali se i šalili, slavili blagdane i rođendane, ogovarali one kojih nije bilo. Bake Katarine nema već dvadesetak godina, doselili su novi susjedi, život nam se svima  promijenio, mi smo se promijenili. Nitko više nema ni vremena ni živaca ni za susjede ni za kuhanje kava.

Susjeda Tanja će ujutro skuhati kavu kojom ćemo se i pozdraviti. Mala mjesta imaju sve a nemaju ništa, rekao bi možda netko iz velikih gradova. Baš taj nedostatak onoga što u gradovima zovu civilizacijom, kao što je nedostatak javnog prijevoza ili svih tipova uslužnih djelatnosti, primjerice, zapravo im je učinio dobro, održao ih ovisnima jedne o drugima. Susjed je ovdje ono što je u gradovima pred zaboravljanjem, prva pomoć u nevolji, savjetnik, čuvar, a često i pravi i najbolji prijatelj.

Sve što od ljudske prirode postoji u velikim gradovima postoji i u malim sredinama. I baš zato što je u maloj sredini, jasnije je vidljivo. U maloj se sredini naprosto živi s prirodom, radi se o životu i o opstanku, filozofija kojih je koliko jednostavna toliko komplicirana. No, ispod  naizgled jednostavne i uhodane rutine, nepisanih ali „u kamenu urezanih“ običaja i pravila, kuha sve ono što se za gradove podrazumijeva, osim mirnih i zločesti, osim dobrote i zavist, osim širokogrudnosti i sebičnost.

I tako, u ovoj pojednostavljenoj priči o velikim gradovima, malim mjestima i njihovim ljudima, čini mi se da postoje razdoblja u našim životima u kojima se ljudska priroda izjednači. Ima ih više, ali jedno od njih je pred nama – izbori. U Hrvatskoj ćemo još jednom glasati „protiv“. Ne priča se o planovima i „što ću napraviti, kada i s kojim sredstvima“ već se kritizira drugu stranu, protivnika sa izbornih lista. Njegovu osobnost, porijeklo, obitelj, način života, broje se krvna zrnca. Biračima se nudi „svijetla budućnost“ ali samo u frazama. Mediji se bave sporednim folklorom. Sa svih nas strana bombardira negativno, negativno, negativno.

Tek jedan glas u posljednjih desetak dana, koliko sam pratila, zavapio je u eter: – Ne zanima me 41., ni 71., ni 91. , zanima me 2051. godina.  I ovdje, od kuda uskoro krećem prema Zagrebu, iste su priče. Malo koga zanima ta 2051. Malo tko razmišlja o tome da će zabavni park u mom susjedstvu značiti dobro i za mene, zaposliti moje dijete, prodati moje proizvode. Malo tko i u Zagrebu i u malom mjestu misli na to što je dobra napravljeno. Treba rušiti. Treba biti protiv. Treba kažnjavati. Meni je loše, treba biti i tebi.

Spremamo se za Zagreb. U ovoj maloj sredini našla sam mir, dobrotu, povezanost, opuštenost. Veselim se Zagrebu jer to je moj grad. Tanja će ujutro skuhati kavu. Pozdravit ćemo se i svatko će krenuti svojim putem. Do novog susreta i nove kave u susjedstvu.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×