Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

U tuđim cipelama

Piše: Vesna Širanović, 09.12.2017.
„Hodati u tuđim cipelama“ zapravo je naša empatija odnosno sposobnost da se postavimo u tuđu situaciju kao da je naša, da zaboravimo na svoje predrasude, da postanemo na trenutak taj drugi i pokušamo ga u potpunosti razumjeti

Događa mi se, a sasvim sam sigurna događa se i vama, izrečeno ili napisano shvaćeno je drugačije od onog što sam željela poručiti. Kad sam analizirala zašto, jesam li možda nejasna u porukama, nerazumljiva, predugačka pa se glavna misao izgubi u labirintima riječi, na kraju sam uvijek dolazila do istog zaključka. Način života, tehnologije, obrazovanje, odgoj, okolina, čine svoje – sve smo površniji. Ne mislim da je namjerno ili zločesto nego naprosto nemamo vremena, imamo previše obveza, želimo brže, više, jače. Sugovornika se sluša „s pola uha“ a misli već deseto, pročita se prva polovica rečenice i zaključuje uglavnom prema vlastitim stavovima. Za druge i drugačije (pa i za sami sebe) imamo sve manje vremena, na kraju i sve manje sluha i strpljenja.

Prosinac je pravi mjesec da probamo tuđe cipele. Taj izraz „biti u tuđim cipelama“ spominjali su nam još naši roditelji, čujemo ga na raznim radionicama, no jesmo li ti koji smo probali barem na pola sata kako je biti „u tuđoj koži“ ili kako je „hodati u tuđim cipelama“?

„Hodati u tuđim cipelama“ zapravo je naša empatija odnosno sposobnost da se postavimo u tuđu situaciju kao da je naša, da zaboravimo na svoje predrasude, da postanemo na trenutak taj drugi i pokušamo ga u potpunosti razumjeti. Empatija nije suosjećanje, ona rađa suosjećanje, ali je naša mogućnost da sagledamo nečiju priču bez osuđivanja, moraliziranja, da slušamo, budemo iskreni prema sebi i prema drugima, da zaista razumijemo.

Pokušajmo ovih dana dok sjedimo s prijateljem na kavi uz Božićne pjesmice i miris hrane svuda oko nas, smijeh, šale, svjetlo i sjaj, zaista otvorenih očiju pogledati ga. Pokušajmo poslušati pomno što nam priča, što poručuje pokretima, osmjehom, možda nervoznim lupkanjem prstima po stolu. Ostavimo si dovoljno i vremena i strpljenja i budimo zaista prisutni.

Kako je kad te život natjera u „tuđe cipele“ dobro zna moja Marinka. Za vrijeme rata u Hrvatskoj često smo se čule telefonom, slušala je moje tjeskobne rečenice, strah za mamu i očuha koji su bili u neprijateljskom okruženju, nije se znalo kako će ta priča završiti. Bila je suosjećajna i korektna, strpljiva, tješila me. Ne tako dugo, koji mjesec kasnije, kad su moji već izvučeni u Zagreb, a njeni sada u istoj situaciji, nazvala me. – Znaš, sad tek razumijem o čemu si govorila. Slušala sam te i sve mi je bilo jasno, ali sad tek znam kako ti je bilo i što si govorila, sad tek stvarno razumijem.

Upravo zato često sam strpljivija nego što bih to trebala biti u raznim situacijama, sve češće s mladim ljudima. Razumijem da me ne razumiju. Ono što oni prolaze ja sam u osnovi već ostavila iza sebe, oni će na moje tek doći. A sebe i sve vas pozivam da baš sada, u mjesecu slavlja i veselja ali i suosjećanja i ljubavi, zastanete barem na pola sata i pokušate razumjeti one za koje niste imali strpljenja, prihvatiti one koji su sasvim drugačiji od vas i koji su vas nervirali. Nije teško. Prošećite samo pola sata u njihovim cipelama i sve će vam biti jasnije. Adventski mjesec (a i vi sami) to zaslužuje.

 

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×