Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

U spomen

Piše: Vesna Širanović, 01.11.2017.
Moji odlasci uz praznik Svih svetih nisu samo odavanje počasti voljenom. Dan kasnije, njegov je rođendan i to je vrijeme samo za nas

Zvuči kao u američkim sladunjavim filmovima, ali sam se nakon očeve smrti zaista uvijek bojala da ću zaboraviti kako izgleda. Donekle i jest tako. Pamtim samo zadnju godinu, dvije njegova života, kad ga je bolest učinila puno starijim nego što je bio i kad smo osluškivali kako diše, pogledavali se kad je hrana odzvanjala u njemu kao u praznom bunaru, kad bez naše pomoći nije mogao ni do stola ni do postelje.

Moji odlasci uz praznik Svih svetih nisu samo odavanje počasti voljenom. Dan kasnije, njegov je rođendan i to je vrijeme samo za nas. Sjedim, zamišljam, uz noge mu, kao da je u krevetu i razgovaramo. Pričam mu o novom životu u našoj maloj obitelji i znam koliko bi bilo obostrane sreće da su se upoznali. Pričam mu kako mi svakim danom sve brže prolaze godine i kako je život pravi apsurd jer kad konačno puno toga znaš i razumiješ više nemaš gdje i kome predati svoje znanje i iskustvo.

Neki znanci bi rekli: sretan je što ne vidi kako živimo, jer je svim srcem volio svoju zemlju i želio svoju državu u kojoj ćemo svi biti zadovoljni. Ne slažem se.  Bio je zanesenjak ali i realist. Volio je život i znam da bi puno toga u našim životima bilo drugačije da smo ostali zajedno. Baš to se najčešće i pitam kad sam u nekom problemu. Bi li tako bilo da je tata ostao živ i što bi sve išlo nekim drugim putem od sadašnjeg? Što bih ja bila i kakav bi moj život bio danas da je postojao taj oslonac, zaklon, podrška?

Iz današnje perspektive, sigurna sam da su djeca odrasla bez jednog ili još teže bez oba roditelja zaista na neki način drugačija. Naprosto, silom prilika, životi su im nepovratno krenuli nekim drugim tokovima, a duša im je ostala napukla ko vaza koju ste savršeno zalijepili ali ste stalno svjesni da je zalijepljena.

Moja je majka uvijek na granicama, nikad sredina. Ili je „užasno“ boli ili je „strašno“ vruće. Tako je bilo i po očevoj smrti. Za nju više nema života, rekla je. Četiri godine kasnije došla je u našu kuhinju, posjela sestru i mene i rekla da bi se udala ako nas dvije nemamo ništa protiv. Obje smo reagirale bez razmišljanja: nemamo ništa protiv, to je tvoj život, ti si mlada i red je da nastaviš. Danas znam da djeca uvijek pamte i uvijek zamjeraju. Znam da me unatoč zdravom razumu da je tako dobro i bolje nego da je mama sama boljelo i da sam bila u šoku. Znam da na neki blesav način i danas u dalekom komadiću mozga zamjeram mami taj čin. Iako je njen novi muž bio više nego dobar čovjek i više nego dobar očuh, svi smo ga voljeli, duboko u duši za dijete u meni to je bila neka vrst izdaje.

Čudan je i čudesan život, brišem krpom nepostojeću prašinu na crnom mramoru. Palim svijeću i ne vjerujem da su prošle četrdeset i tri godine. I puno i malo, to razumiju samo seniori. To najbolje razumiju oni iza kojih je života više nego što im predstoji i kojima je dragih ljudi više na ovakvim mjestima nego oko njih.

Na odlasku uvijek mahnem. Spuštam se prema Gradu. Pale se prva svjetla.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×