Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

O tome kako su male stvari dovoljne za sreću

Piše: Lea Banović, 03.05.2017.
Ne bi vjerovali što vas sve mogu naučiti obične dvije šnite crnog kruha, namazane margarinom, između kojih je ugurana tanka šnita sira i prepolovljeni kiseli krastavac.

Kad su me Lela, Tanja, Ivana i Nada pozvale da praznik 1. svibnja provedemo na livadama oko jarunskog jezera, pomislila sam: Frižider mi je prazan. Što ću sad? Kako se mogu pojaviti praznih ruku? Bolje da ostanem kod kuće i ne sramotim se.

Vlado nije bio u Zagrebu, a naši izleti uvijek znače i dogovor: svatko mora donesti nešto za jelo i piće, ono što ima u kući. A ja imam tišinu u frižideru i ispražnjen tekući račun.

Moje žene mi nisu dale disati. Nema uzmaka, vikale su. Doći ćemo ti doma, pa ti onda misli što ćeš nam poslužiti, šalile su se i na kraju sam popustila. Sendvič sam lijepo ugužvala folijom, dodala dvije jabuke i bocu vode iz slavine. Kave kod mene uvijek ima pa sam svježe pripremljenu pretočila u termosicu, uzela dekicu i krenula na dogovoreno mjesto. Dan je bio sunčan i prohladan, baš kakav treba biti, naša prvomajska parada je mogla otpočeti.

Iako je livada oko jezera već bila puna obitelji s malom i malo većom djecom, mladih i malo starijih, pronašle smo naše najljepše mjesto. Raširile pokrivače, na hrpu razmjestile doneseno. Dogovor naših druženja je uvijek isti: svaka od nas radi ono što joj tog trenutka najviše odgovara, ništa se ne mora, nitko ničim se ne obvezuje. Problemi se ne spominju, od politike se ne smije spomenuti ni „p“.

Dan je protekao u trenu. Svuda oko nas prštalo je od veselja i dobrih vibracija. Na livadama, na uređenim i neuređenim stazama, na vodi i u zraku nešto se događalo, pjevalo se i recitiralo, jelo, pilo, smijalo. Nitko, ali baš nitko oko mene i šire, nisam čula, nije spominjao pad Vlade, svađanje političara, nezaposlenost, Agrokor, vodoskoke… Nitko, baš nitko, ili barem ja to nisam čula, nije zagađivao upravo prelijep dan praznika 1. svibnja našim svakodnevnim političkim prepucavanjima i medijskim navijanjima.

Gledala sam u sunce kako zalazi, u gotovo pa tirkizno plavo nebo i razmišljala kako sam još malo pa ostala kod kuće, sama u stanu, misleći kako ne mogu, kako mi je skupo i nedostupno.  Razmišljala sam kako ne smijem dozvoliti pretvoriti se u one koji uvijek traže razlog da nešto ne učine, koji uvijek tvrde da se ne može, kukaju za prošlim danima i čekaju tuđa rješenja. Ovaj mi je praznik ponovo dokazao smisao svih praznika, zapravo svih druženja, podsjetio me na najvažnije životne lekcije – pokrenuti se, povezati, udružiti, podijeliti – ručak ili radost, kavu ili ideje, smijeh ili tugu, svejedno.

Lela je na kraju dana dijelila kolač. Pričekale smo da se sunce sakrije, tamo negdje iza veslačke staze, prema Samoboru, pa skupile stvari i pozdravile se. Većina se vratila tramvajem, za četiri kune. Ja sam odšetala do svog ulaza cijelo se vrijeme smijući činjenici kako su mi trebale dvije šnite kruha namazane margarinom, između kojih je uguran sir i kiseli krastavac, da me podsjete da su najvažnije stvari besplatne, a male stvari dovoljne za sreću.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×