Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Tko smije jesti češnjak

Piše: Lea Banović, 04.01.2017.
Govoriti mladim generacijama kako je najvažnija duša i najvažniji čovjek čini se kao vikati u vjetar.

U današnjim novinama je tekst pod naslovom: Muškarci, jedite češnjak i bit ćete još atraktivniji ženama. Da, naravno, pomislila sam. Posebno kad smo nagurani ko sardine u ZET-ovim prometalima.

Tipično, vrijeme je viroza i gripe pa muškarcima treba objasniti da je baš super da jedu češnjak. Voljet će ih žene još više nego do češnjaka. A žene? Žene neka malo bolje pogledaju fotografiju tijela razgolićena trbuha, manekenke ne starije od 16 godina, uz koju se tumači što jesti i kako vježbati da bi baš tako izgledale. Pa će ih voljeti muškarci.

Čitam novine i razmišljam o reklamama. Radi reklama se prekidaju filmovi i traju da više ni ne znate što je bilo u prethodnoj sceni, ubačene su u sve emisije, reklame prekidaju dnevnike. Nerijetko, dnevne su novine umotane u reklamu, nekada najvažnije prve stranice svake novine koja je držala do sebe sada su reklame. Ne znamo ništa, ne shvaćamo ništa, nismo živi ako ne vjerujemo reklamama i ako ne živimo po onim pravilima koje diktiraju mediji. Zatrpani smo fotografijama „važnih ljudi“ o kojima nemamo pojma tko su i što rade, o kojima zapravo ne znamo ništa osim za koga su se ženili ili udavali odnosno rade li na djeci ili to planiraju raditi. Mediji nam objašnjavaju kako trebamo izgledati, koliko kilograma imati, kako nam mora izgledati trbuh, guza, gdje ćemo najbolje uspraviti prsa, koliko bijele moramo imati zube. I naravno, to se sve prije svega odnosi na žene. Objašnjava im se što oblačiti, kakva im koža mora biti, kako njegovana kosa. Po medijima, idealna žena je naravno vitka i uvijek uređena. Zaposlena je, po mogućnosti menadžerica. Ima najmanje dvoje djece s kojima se igra svaki dan i nježna je i brižna majka koja sama kuha za svoju djecu, pere ih i zabavlja, skrbi o kući (ne nužno i o mužu), aktivna je u zajednici u kojoj živi, vodi barem nekoliko društava za razonodu, bavi se aktivno nekim sportom, volontira u bolnicama ili domovima za starije. Na svim je primanjima, svugdje fotografirana, uvijek vedra i nasmijana, žena koja stigne sve. Muškarcima je važno da se tuširaju, ponekad obriju, te da se bave sportom. Smiju jesti sve pa i češnjak.

Surfam internetom, udobno zavaljena na kauču s nogama na naslonu, nakon večere u kojoj sam počistila zadnje komade novogodišnjeg odojka, u donjem dijelu trenirke i sinovljevoj majici koju više ne želi nositi. Sretna sam što su te godine  koje sam zvala „više, brže, jače“ sad već davno iza mene.

Govoriti mladim generacijama kako je najvažnija duša i najvažniji čovjek, kako je pamet važnija od vanjske ljepote (koja je ionako prolazna) u svijetu sve žešćeg i sve bržeg konzumerizma  čini se kao vikati u vjetar. Na sreću, ipak, najčešće tamo negdje oko pedesete (netko prije netko kasnije) sve ionako sjedne na svoje mjesto. Konačno se pomiriš sam sa sobom i sa svim svojim dobrim i lošim stranama, svojim nedostacima i svojim prednostima. I život tek tada postaje ono što je zapravo trebao biti i godinama prije.  Sa smiješkom i zabavljen gledaš sve ludosti koje ti guraju svakodnevno pod nos kao jedino prave i najvažnije i  osjećaš se dobro i bez njih. Tako si star a tako mlad.  I misliš: Nova godina počinje. Izbora je puno. Pa tako je i samo tvoj izbor kako ćeš provesti dan. I sve naredne dane i mjesece. I novu godinu.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×