Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Tko će pomoći da obučemo čarape?

Piše: vesna_siranovic, 19.10.2016.
Znanost zaista tvrdi da starost više ne počinje od 65-e već od 80-e godine. Utješno? Pa baš i ne.

Danas je predstavljen sastav Vlade kako ju vidi novi mandatar. Sviđa mi se sve što je napravio do sada. Sviđa mi se i većina predstavljenih budućih ministara. No, razmišljam o nečem drugom.

Sigurno ste već čuli kako šezdesetogodišnjak ističe kako su današnje šezdesete nekadašnje pedesete. Neki čak podebljavaju tu razliku na dvadeset godina. Kako god, zafrkavali se s tim ili ne, znanost zaista tvrdi da starost više ne počinje od 65-e već od 80-e godine. Utješno? Pa baš i ne. Zašto? Pa zato što se stavovi društva prema starosti ne mijenjaju brzinom kojom se pomiču te zamišljene i stvarne granice godina, sposobnosti, načina života, navika, potreba. Čini se da se sve mijenja osim reagiranja društva, onih koji bi trebali reagirati, vlada, ministarstava, organizatora usluga, pomoći, suživota.

Četrdesetak godina rada na području starijih naučilo me da u starijoj dobi i ako zdravlje išta služi, sve nekako podnošljivo funkcionira do 80- e. Nije pravilo, uvijek ima dobrih iznimaka, ali kad se prijeđe osamdeseta puno toga postaje teže i prava pomoć za kvalitetniji i dostojanstveniji život tada je većini zaista potrebna. To su godine kad se počinje ozbiljno zaboravljati, kad nije čudo ako plinska grijalica ostaje uključena i kad ne treba, kad se sve slabije čuje, kad noge više ne slušaju kao prije pa je sići i popeti se stepenicama gotovo nemoguće, kad ne možemo obući čarape, kad nam se teško okupati i dohvatiti baš sva prljava mjesta i tako redom. To je doba kad se traži pomoć u domaćinstvu, za društvo, pospremanje, šetnju, kuhanje, pratnju do doktora. To je doba kad se traže mjesta u domovima za starije ili vapi za organiziranom pomoći u kući.

Dobiti pomoć u kući rijetka je i teško dostupna usluga, najčešće ju kao izbor u svojoj sredini uopće nemate. Platiti privatno pomoć rijetko tko može. Mirovina je ili do 2.000 kuna ili je nema, djeca prihodima jedva pokrivaju osnovno i rade od jutra do večeri. Dobiti mjesto u domu za starije znači da ste prije toga barem osam godina bili prijavljeni za smještaj u dom, znači da netko intervenira za vas ili da naprosto morate platiti privatni smještaj (što je za većinu ipak cjenovno potpuno nedostupno). A za one koji postaju ta povlaštena domska kasta (jer im je ipak bolje nego onima koji žive sami bez ikakve skrbi) počinju ponekad i problematični dani u kojima se moraju izboriti za čašu vode ili soljenku na stolu, za topli čaj i pribor za jelo uz svaki obrok, za juhu u kojoj u toploj vodi ne plivaju samo dva graška, u kojima su dežurstva stručnih službi na katovima i poslijepodne i preko noći i još puno toga što nije luksuz nego normalna skrb o čovjeku.

Pa zašto toga nema? Zato što unatoč raznim proklamacijama, zapisanom u Ustavu i zakonima, političkim pamfletima, galami prije izbora, tumačenjima struke u televizijskim emisijama, Hrvatska još nije socijalna država. Tko misli drugačije, neka dokaže. A ja sam se osvjedočila već puno puta da je na području starijih slično kao u zdravstvu. Tamo se, naime, svi dosadašnji ministri zdravstva hvale dobrom organizacijom naših medicinskih ustanova, kvalitetom tehnike i osoblja. Međutim kad im tri puta kihne dijete, član uže obitelji, ljubavnica ili oni sami, na liječenje bježe u inozemstvo, ako ne dalje a ono bar do Austrije.

Nema novca u proračunu, kažu. Nije istina, opet tvrdim jer sam imala prilike vidjeti kako se kroje proračuni. Novca ima ali treba utvrditi i osigurati prioritete. Baš me zanima kakve proračunske stavke ćemo čitati za 2017. godinu.