Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Teške misli

Piše: Vesna Širanović, 08.11.2017.
Razgovori su nas ponovo doveli do općeg zaključka: mirovine su male, ponekad neizdrživo male. No zašto su ponekad male, većina kao da ne zna ili se pravi da ne zna. Puno lakše od preuzimanja odgovornosti je svaljivanje krivnje

Zadnje lijepe dane prošloga tjedna okupilo se moje staro društvo sa brojnih kava, a kako drugačije nego uz vodu i uz kavu. Riječ po riječ i kao u nekoliko proteklih mjeseci opet je glavna tema bila – mirovine. Mi smo generacija koja je pred ili u mirovini, a nekoliko članova našeg društva baš ovu godinu odrađuje kao zadnju radničku. Razgovori su nas ponovo doveli do općeg zaključka: mirovine su male, ponekad neizdrživo male. No, sve ostalo, primjerice zašto su ponekad male, većina kao da ne zna ili se pravi da ne zna. Puno lakše od preuzimanja odgovornosti je svaljivanje krivnje.

Na što mislim? Pa na to da mirovine prosječnim, običnim građanima uglavnom i ne mogu biti puno veće od onoga kakva im je bila plaća i koliko se za mirovinu ulagalo. Ako je plaća bila mala ili prosječna i od nje se jedva živjelo kako mogu očekivati da će mirovina biti velika ili barem dostatna normalnom životu.

Ili možda neki drugi primjeri kao moj prijatelj koji je cijeli život radio kao slobodni umjetnik a uplaćivao kako se tada zvalo „poljoprivrednu“ najmanju moguću svotu osiguranja a sad se pita može li očekivati mirovinu veću od minimalne? Može li znanac, popularni pjevač i glumac, koji sam uplaćuje najmanju svotu osiguranja očekivati biti „bogat“ umirovljenik? Ima li pravo nakon tridesetak godina lagodnog života, trošenja na sve strane, ne štedeći ni kune očekivati da će kao „zaslužni građanin“ dobiti državni stan i plaćene režije i hranu – kad bude u godinama da više ne može raditi, kad bude umirovljenik? Hoće li tada animirati javnost da se zgraža kako je napušten od svih i kako živi teško i s malom mirovinom?

Podaci koje ovih dan čitam na internet stranicama Matice umirovljenika Hrvatske su točni i zastrašujući. Tamo piše da 50 posto umirovljenika, odnosno njih 570.000 u Hrvatskoj, prima prosječnu mirovinu svega 1.348 kuna i to nakon nedavnog „porasta“ za 2,1 posto. No, svejedno, zgražam se nad površnosti onih koji automatski skaču i pozivaju u obranu nekoga tko ima samo 500 kuna mirovine ne propitujući zašto je tome tako. Kako je to moguće? Na koji način je došlo do takve mirovine? Pita li se ta ista javnost kako se osjeća netko tko je radio 45 godina ne izostajući ni dana a sada ima 2500,00 kuna mirovinu dok sluša kako svi kukaju nad njegovim susjedom koji je uvijek javno izjavljivao da neće raditi jer će kad ostari ionako dobiti državnu mirovinu? Hoću reći da sa svim podacima i svim brojkama a posebno onima koji se tiču ljudskih života treba oprezno jer svako lice ima i naličje. A nitko od nas nije nedužan. Ako nikako drugačije onda svojim nedjelovanjem, inertnošću, idejom da će to netko drugi, baš me briga stavom, stavom to se mene ne tiče.

Da se razumijemo, ni ja nisam bolja. Unatoč više nego pristojnoj plaći cijelog svog radnog vijeka moja je mirovina veća od mnogih ali tek dovoljna za skroman život. Dok sam radila sve sam kako je stizalo i trošila, na umirovljeničke dane ne misleći. Živjela sam svoj sasvim lijep život ne mareći za zakone koji su svaki čas mijenjani a usvajani neki gori, ne buneći se, ne sudjelujući, ne štedeći, ne tražeći drugo i drugačije, ne razmišljajući o starosti – kao da ona nikada neće doći i kao da je netko drugi dužan pobrinuti se za mene ako jednom ipak dođe.

A danas? Priprema se mirovinska reforma. Jesu li nove generacije nešto naučile iz naših primjera? Hoće li sudjelovati? Misle li da se to njih ne tiče i da je starost i mirovina daleko?

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×