Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Tako nestvarno a stvarno

Piše: Lea Banović, 02.11.2016.
Dok gladim Emu po ruci i šapćem njeno ime, netko vrlo glasno i razgovijetno u mojoj glavi viče: „Ne treba se bojati!“
To je jutro otpočelo uobičajeno, nedužno i sve je mirisalo na kasnu jesen. Vlado se upravo vratio s dnevnim  novinama. Ja sam zakuhala kavu. Volimo slobodnim vikendima dugo ispijati kave i čitati novine. Zanimljivo je kako se nekih možda čak i važnih trenutaka sjećamo tek kroz maglu a nekih posve u detalje.

Znam da je zazvonio telefon i da smo primili poziv u pomoć: – Dođite, netko mora biti s mamom dok Emu odvezemo u bolnicu.

Od tog trenutka, sve se počelo odvijati gotovo nadrealno.

Ema je bila teško bolesna mlada žena. Živjela je s majkom i sestrom. Dok nas je lift vukao na osmi kat nebodera u starom dijelu Zagreba uhvatili su me tako jaki grčevi da nismo znali što napraviti. Savijala sam se od bolova. Lift je stao, na vratima stana već nas je čekala Emina sestra, a ja sam zakoračila iz lifta kao da se ništa nije događalo.

Pamtim stan pun velike tuge i nepoznatih ljudi. Ema je ležala u dnevnom boravku. Prepoznala me, nasmiješila se. Sjela sam kraj nje i primila ju za ruku. Bilo je sasvim jasno da umire. Uskoro svi  izlaze iz sobe u drugu prostoriju. Kraj Eme sjedimo medicinska sestra a ujedno i njena najbolja prijateljica, Vlado i  ja.  Ema ima zatvorene oči, posve je mirna, diše plitko i sve sporije. Odjednom u glavi mi odzvanja: „Ne treba se bojati!“.  Dok gladim Emu po ruci i šapćem njeno ime, netko vrlo glasno i razgovijetno u mojoj glavi viče: „Ne treba se bojati!“. Željela sam to izreći glasno, reći Emi da se ne treba bojati, ali sam šutjela. Jača od želje da joj to kažem bila je moja bojazan da ću ju time prestrašiti, dati joj do znanja da umire. Pamtim da je soba bila puna sunca. Kroz otvoreni prozor čula sam smijeh i vrištanje djece, igrali su nogomet, naganjali se parkom.

Ema je malo čujnije izdahnula. Iz kuta oka joj se otkotrljala suza.  – Gotovo je. Nema je više. – potvrdila je i prijateljica, sada samo medicinska sestra.

Zapamtila sam svaku sitnicu, svaki detalj Emina lica, sobe. Zapamtila sam zvukove, mirise, ali najviše, koliko god to možda zvuči čudno, osjećaj uzvišenosti. Bio je to nevjerojatan, svečan trenutak jednak trenutku rađanja,  jednak svečanosti života. Bila sam tužna, potresena, zatečena ali i posve ošamućena cijelim nizom jedinstvenih i neopisivih emocija.

Nekoliko dana kasnije javila mi se prijateljica iz Zadra. Još uvijek pod dojmom smrti drage osobe koju i ona poznaje, ispričala sam joj o svemu, o grčevima u liftu, a oni mi se uvijek nepogrešivo javljaju kao nagovještaj nekih velikih događanja, o doživljaju smrti i o jasnom glasu u glavi i ponavljanju stalno istog „Ne treba se bojati!“.

– Pa znaš li čije su to riječi? – pitala me prijateljica povjesničarka.

– Nemam pojma.

– To je govorio Isus umirućima.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×