Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Što manje to više

Piše: Super Senior, 01.03.2017.
Razgovarale smo dugo o još nekim nama poznatim ljudima i o institucijama koje „ne rade svoj posao“, o kontroli, potrebi uređenja zakona. Na kraju, nismo mogle završiti a da se ne dotaknemo sve češćih vapaja preko medija za pomoć ovoj ili onoj osobi ili obitelji. Ljudi žive sve teže, obje smo zaključile, pomoć je zaista potrebna i treba organizirati ljude na uzajamnom pomaganju i podršci. Međutim, što rade oni kojima bi ta vrsta brige o građanima trebala biti dio posla, koji bi trebali rješavati njihove probleme, stvarati uvjete za lakši život, pomagati kad to treba, koji su za to plaćeni iz državnog i lokalnih proračuna?

Možete li zamisliti što bi sve i kako pisali i komentirali naši mediji, još gore Internet portali, da smo kojim slučajem mi pogrešno dodijelili nagradu Oskar? Odmah bi se organizirali okrugli stolovi s pitanjima radi li se o ustaškom podmetanju, o desnima ili lijevima, o nečijem ujaku ili nećaku, o tome kako smo baš mi ovdje najgori, najtrapaviji i kako je nama jadnima najteže. Sve teži uvjeti života pretvorili su nas naprosto u još veća „gunđala iz fotelje“ nego što smo to po prirodi, a sve nas dodatno dobro koriste mediji, za svoju financijsku dobit, naravno.

I baš dok sam pred televizorom gruntala o našim domaćim glupostima zazvonio je mobitel.

– Jesi čitala o onoj ženi koja je osnovala udrugu i prodavala svima Svjetski dječji parlament? – pitala je bez daha Sanja.  – Jesi primijetila kako je zgodna plavuša, njeno pomalo teatralno oblačenje, pisanje i izražavanje? Pitam se gdje bi ju sve to odvelo da nije uhvaćena s prstima u pekmezu? Možda čak do predsjedničkog mjesta? A jel pratiš čovjeka s „umjetničkim imenom“ tata Slaven?

Sanja je iznervirana nastavila nizati primjere. Ne bez razloga. Radi u jednoj udruzi i surađuje s brojnim drugima pa ju svaka zlouporaba duboko pogađa. Svaki primjer, kao navedeni,  donekle sruši sve ono dobro što su ostali godinama stvarali.

Razgovarale smo dugo o još nekim nama poznatim ljudima i o institucijama koje „ne rade svoj posao“, o kontroli, potrebi uređenja zakona. Na kraju, nismo mogle završiti a da se ne dotaknemo sve češćih vapaja preko medija za pomoć ovoj ili onoj osobi ili obitelji. Ljudi žive sve teže, obje smo zaključile, pomoć je zaista potrebna i treba organizirati ljude na uzajamnom pomaganju i podršci. Međutim, što rade oni kojima bi ta vrsta brige o građanima trebala biti dio posla, koji bi trebali rješavati njihove probleme, stvarati uvjete za lakši život, pomagati kad to treba, koji su za to plaćeni iz državnog i lokalnih proračuna?

– Jesi gledala prije par dana ženu iz ministarstva socijale koja na pitanje o smanjenju državnih sredstava za potrebe socijalne politike i konkretno beskućnika kaže da novaca ima ali da nema volje i znanja? – pitam ja sada Sanju. – Kaže da ima dosta eura sačuvanih u fondovima EU za takvu vrstu skrbi ali da nema udruga koje taj posao žele raditi, da nema onih koji se javljaju i apliciraju za sredstva. Nju bih pitala što je država napravila da, kako to danas vole reći, osnaži udruge, da ih informira, nauči, da potakne lokalne zajednice, da ih obrazuje? Po onome kako ja vidim, administracija se još uvijek ponaša na način: dođi k meni po pomoć. Još uvijek sam uvjerena da bi trebalo postojati i druga mogućnost: evo mene kod tebe, nudim ti, trebaš li?

U tišini koja je nastala nakon našeg nerviranja s obje strane linije, sjetila sam se svih Ostapa Bendera, na koje nisu imuni nigdje u svijetu, koji nisu samo proizvod našeg podneblja. Sjetila sam se kako smo još kao studenti isprobavali za okladu psihološke trikove: samouvjereno digneš glavu, zauzmeš stav, prolaziš drsko kraj čuvara na porti, mahneš ili pozdraviš i uđeš. Čovjek kraj kojeg nitko ne prolazi bez legitimiranja ne stigne ni pitati a ti si već po tuđim uredima. Ako si zgodan i dobro obučen, to je samo dodatni plus za brzi i nesmetani prolaz.

Sjećam se i žene koja je u jednoj tvrtki dobro prolazila jer je svima prijetila dobrim vezama u stranci koja je bila na vlasti. Kasnije je i sama postala šef pa je opet svima prijetila dobrim vezama u drugoj stranci koja je tada bila na vlasti. U mirovini je počela raditi u trećoj stranci, a nedavno čujem da je ponovo zaposlena i da se tamo učlanila u svoju četvrtu, novu stranku koju osniva njen novi šef.

– Takve biljke nažalost svuda dobro uspijevaju i nisu karakteristične samo za nas. Hrane se našim kompleksima, sujetom, neznanjem, neinformiranošću, lijenošću – rekao bi susjed Tomislav i sigurna sam da je u pravu.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×