Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Što je dobro? Sve je dobro.

Piše: vesna_siranovic, 06.06.2017.
Dugo sam trpjela rasprave vječnih nezadovoljnika o tome kako je nekad bilo dobro i bolje a kako je sada sve katastrofa

Vrijeme izbora, naročito prije ali i neko kraće vrijeme poslije glasanja, plodno je tlo za sva moguća gunđala, za nezadovoljnike, za kritičare svega oko nas, za crne prognozere i one stalno „protiv“.

Čupajući se iz negative kojom smo u zadnje vrijeme i bez izbora dobrano okruženi, ponekad idem u drugu krajnost otvarajući mogućnost da budem proglašena naivkom. Ističem samo dobro, samo pozitivno, tražim i najmanje tragove dobrih događanja i ljudi, pristojnih riječi, veselja, životne poezije, sunca i topline.

Rad u novinarstvu, u kojem sam bila najveći dio radnog vijeka, nije baš za slabe osobe, sklone melankoliji. Ako posao obavljate dobro, na teškom ste rudarskom zadatku, u poslu u kojem naučite kakvih sve ljudi ima, prepoznavati licemjere, zakulisne igre, odbijati nemoralne ponude. No, to je i posao u kojem brzo shvatite da su svuda oko nas i predivni, kreativni, marljivi, duhoviti, ljudi koji pršte energijom koja vuče naprijed.

Možda baš zato što sam vidjela stalno iznova da sve ovisi ponajprije o nama samima a tek onda o okolnostima, trenutku, drugima, stalno su me ljutila gunđala. Dugo sam trpjela rasprave vječnih nezadovoljnika o tome kako je nekad bilo dobro i bolje a kako je sada sve katastrofa. Onda sam počela proučavati njihove živote, način reagiranja, kako i što rade i shvatila da je većina tih nezadovoljnika zapravo nezadovoljna ne drugima nego svojim osobnim životom ali i nesposobna da se pokrene, prepuštena mrtvilu, neaktivnosti, nepoduzimanju. Većina iz  te skupine nesretnih, kojima su svi drugi lopovi i koji na sve novo najprije reagiraju s „bez veze“, shvatila sam, samo me troše, moja ljutnja je nepotrebna i jednako tako neproduktivna kao i njihove reakcije.

Susjeda Vlatka, koja ne želi otići niti na sastanak kućnog savjeta jer je to po njoj uzalud, ali stalno ispituje što se tamo dogovaralo i stalno je nezadovoljna dogovorenim, ipak me naučila da zastanem i razmišljam o tome kako moram izbjeći mogućnost da sve mjerim kao crno ili bijelo. Puno puta mi je, kad smo raspravljali o njenom nezadovoljstvu ali i neaktivnosti, rekla:  – Moraš razumjeti da nisu svi ljudi jednaki, da nisu svi snalažljivi, da nisu svi otvoreni, ne znaju se svi jednako organizirati ili snaći.

I tako, dok sam birala gledati u dnevniku Nove tv minutažu  u kojoj predstavljaju dobre i pozitivne i smišljala što napraviti da i sama potaknem na pozitivno razmišljanje i djelovanje, Jutarnji list me ugodno iznenadio. Hrvatski talent je prepoznat, pišu. Sportaši, znanstvenici, inovatori u svjetskom su vrhu. Domaća hrana omiljena svugdje. Izvoz hrvatskih prehrambenih proizvoda raste tri puta brže od ukupnog izvoza. Prirodne i kulturne ljepote oduševljavaju. Više od 14 milijuna turista lani je uživalo u Hrvatskoj, neki su se i zaljubili i ostali tu živjeti.
Desetero stručnjaka, pišu, istražuje pozitivne trendove koji nam pokazuju da možemo vjerovati u viziju dobre, pametne i uspješne Hrvatske. Upitali su: Što je sve dobro u Hrvatskoj?  i oko toga pokrenuli javnu raspravu.  Što je sve dobro u Hrvatskoj? – pitam Vladu koji upravo dolazi s posla iz poslijepodnevne smjene. – Sve je dobro, kaže. Ja sam dobre volje i sve je dobro. Pitaj svoje penziće, dodaje. I hoću.