Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Starac u parku

Piše: Barbara Davidovič, 02.03.2016.
Jesmo li spremni? Što smo za svoju starost učinili današnjoj starosti? Jer svi smo odgovorni za poglede koje će nam jednog dana biti upućeni

Pritisnuta teretom namirnica s placa prolazim kroz park. Curi znoj, ruke lagano drhte, noge mi se povremeno sapletu, zvoni mobitel, u žurbi sam; nekako nisam ni sama sebi neka lijepa scena. Iza jednog od stabala ugledam bež košulju i bež hlače na sitnom tijelu. Šešir na glavi. Ispod drveta vrećica s nekoliko krumpira, malo mesa i grincajg. I štap. Štap za hodanje. Drhtave ruke osute smeđim pjegama su mu u hlačama. Gleda me. Sklanja se drhtavim koracima malo iza stabla. U pogledu mu vidim neugodu jer je uhvaćen. Sklonio se od mog pogleda koračić dalje i nastavio posao.

Što mislite čitajući ovo? Pohotljivi starčić?

Suze su mi se zarobile u očima. Dirljiviju scenu odavno nisam vidjela. Posrnula prostata koja svjesnim umom i onemoćalim tijelom brani zadnje trunke dostojanstva u parku pred naletima očiju užurbane sredovječne žene koja u cekeru nosi najnoviji model tonika za pomlađivanje i zadnju brošuru o još jednoj nepravdi prema nečijim ugroženim pravima.

Razmisli, čovječe, koliko si malen ispod zvijezda, zabljesnulo mi je kroz mladoliku glavu. Koliko li se  samo upiremo, pričamo i borimo za dječja prava, za prava svih mogućih i nemogućih manjina! S koliko žara branimo svoj velevažni liberalizam kojim pokazujemo da smo otvoreni za sve forme života!

No koliko smo ustvari otvoreni za sve forme smrti koje nas čekaju, bili liberalni ili konzervativni i ma što god mislili o dječjim pravima? Što radimo za svoju budućnost? Što radimo za vlastitu smrtnost? Neugodna tema, možda. Čini mi se da svi mi gledamo u starce pogledima kojima bježimo od vlastite nemoći pred smrtnošću. Starci imaju svoju djecu. Koliko je djece koja na pragu vlastite starosti zlostavljaju svoje roditelje koji se pripremaju za vječni ili nevječni život, koji se opet i jedino zove smrt? Koliko se društvo brine o njima; ne mislim pritom na državne uredbe, mirovine i slična sr*nja. Država se ne brine ni za koga i to je dosadna i izlizana tema. Mislim na sve nas. Što radimo u susretu s onemoćalom prostatom u obrani vlastita dostojanstva?

Razmišljamo li o tome koliko ćemo podrugljivih pogleda, gesta i dodira doživjeti u svojoj budućnosti? Jesmo li spremni na to? Što smo za svoju starost učinili današnjoj starosti? Jer svi smo odgovorni za poglede koje će nam jednog dana biti upućeni. Ne samo za poglede svoje djece, nego svih usputnih prolaznika kroz naš gaseći život. Što činimo danas kako bismo jednoga dana očuvali trunku dostojanstva za hod u onemoćalu tijelu koje puno tihog života nosi kući grincajg za juhu? U hladnu i usamljenu kuću. Što smo učinili danas kako bismo si osigurali što manje odvraćenih pogleda usmjerenih prema dječjim i manjinskim pravima koja nas ne podsjećaju na nemoć pred smrću?

Učinila sam malo. Mogu puno više. A vi?

 

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×