Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Sreća

Piše: Lea Banović, 25.01.2017.
Ja sam otkrila svoju utjehu i nazvala ju Apaurinček. Mobitel je prepun fotografija i filmića četveromjesečnog unuka. Već dok otvaram prvu osjećam kako mi se mijenja lice. Preplavljuje me sreća i kako nižem sličice svaki mi se mišić opušta, a duša pjeva. Problemi? Tu su i dalje ali nisu više tako opaki. Rješenje uvijek postoji. Iz svake tuge niče novi cvijet, a svaka zatvorena vrata znače i negdje otvoren prozor.
baka i djeda s unucima

– Daj pošalji hitno jedan Apaurin. – javljam sinu ili snahi.

I ubrzo, na ekranu mog mobitela čuje se spasonosno „klik“. Stigla je najnovija fotografija mog Apaurinčeka. Danas je bio izuzetno težak dan mojoj mami a onda povezano i preneseno meni. Neki ljudi na koje bi se po prirodi stvari trebala moći osloniti iznevjerili su po tko zna koji put. Vanjski tlak je u padu, probada me koljeno. Danima nema sunca. Osjećam da ću uskoro otvoriti sve prozore i vrištati do iznemoglosti u hladan i sivi zrak.

Znam one koji bi nervozu pokrili alkoholom. One koji reže na sve što se kreće. One koji izađu i trče sve dok im glava nije posve prazna od svih zločestih misli. Ja sam otkrila svoju utjehu i nazvala ju Apaurinček. Mobitel je prepun fotografija i filmića četveromjesečnog unuka. Već dok otvaram prvu osjećam kako mi se mijenja lice. Preplavljuje me sreća i kako nižem sličice svaki mi se mišić opušta, a duša pjeva. Problemi? Tu su i dalje ali nisu više tako opaki. Rješenje uvijek postoji. Iz svake tuge niče novi cvijet, a svaka zatvorena vrata znače i negdje otvoren prozor.

Zvuči vam kao fraza? Možda. Pokušajte pronaći svoj mali izvor sreće. Postoji, sigurna sam,  u svakoga. Možda će za nekog od vas biti u gomilanju starih stvari, u porastu štednje u banci, u jednom paru cipela više, u novom filmu na televiziji, u putovanju. Puno je toga što može biti vaš izvor sreće, treba ga samo potražiti i naći. Možda će ponekad to biti kaktus koji je nakon deset godina otvorio cvjetove i to samo  na strani okrenutoj prema prozorima, kao što se to dogodilo meni, kad sam skakala po kući ispunjena neobičnim veseljem. Ponekad je dovoljno sunce na kapcima na klupi u parku.

Sreća je, sasvim sam sigurna, zaista svuda oko nas. Pa koliko god apsurdno zvučalo sreća je i kad te jako boli i imaš temperaturu gripe pa se onda jedno jutro probudiš, a kosti više ne bole i vidiš jasnije.

Na kraju, uvjerena sam da je važno, kao uostalom i sve drugo, podijeliti ju. Ni najljepše putovanje nije zanimljivo ako nemaš kome ispričati doživljaje. Ni najbolji film nije tako dobar  ako s nekim ne podijeliš utiske. Ni najzamamnija kompozicija nije toliko upečatljiva ako se oko njenih nota nemaš s kime sporiti.

Vidim odmah mrgude koji kažu da ne razumijem njihovu nesreću i bol. One koji pate i šire patnju, koji nemaju a ne traže pomoć, koji trpe a ne žele podijeliti tugu, koji vole biti sami i uživaju u neshvaćenosti. Vidim one kojima je zaista teško i osjećam njihovu tugu. Ponekad zaista nema pomoći. No, u većini, čvrsto to vjerujem, treba se samo okrenuti oko sebe i pronaći prijateljsko lice. Vjerujem u dobre ljude. Vjerujem da pomažu i kad je najteže.

Ja sam, barem u ovoj fazi svog života pronašla svoju luku mira i opuštanja. Svoj zen i svoju svijetlu stranu. Pa u danima kao što je današnji, u kojima se samo jedna crna točka nadovezuje na drugu, potražim Apaurinčeka. Dovoljan je krezubi osmijeh i ja znam što je bitno.  Potražite svoju luku mira i sami.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×