Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Selo gori a baba se češlja

Piše: Lea Banović, 19.07.2017.

Gledam zastrašujuće plamene jezike oko Splita i uz obalu. I mislim kako je tužno da se s Papom uvijek i odmah razumiju oni koji na prvi znak nevolje trče pomoći susjedu

Gotovo da nema medija koji ovih dana nije prenio upozorenje s vrata stana Papina apartmana u Vatikanu. Tamo je napisano: „zabranjeno kukanje“. Slijedi i pojašnjenje tipa da se moramo orijentirati na svoj potencijal a ne na svoja ograničenja, te prije svega sami rješavati svoje probleme. Bravo! Toliko puta sam to izgovorila, napisala i pomislila da mi ovo Papino, s njegove pozicije ali i mjesta dobro obrazovanog čovjeka s puno iskustva dolazi kao „melem na ranu“. Iako smo nacija sklona kukanju, dobro se te riječi razumiju i u nas. Čini se, kuka se uglavnom u dokolici, uz kavu i pivo, kukaju oni koji možda imaju najmanje razloga za kuknjavu. Da je tako potvrđuje i trenutačna situacija u Dalmaciji. Zastrašujući prizori podivljale vatre, plameni jezici koji gutaju sve, požarišta čiji broj je proteklih dana samo rastao – ponovo su pokazali da su građani svjesni da će im domovi i okoliš biti obranjeni samo ako i sami   stanu uz bok profesionalcima. U dan dva organizirala se samoinicijativno Hrvatska, najprije su ustali susjedi, pa susjedne općine i gradovi, pa se krug širio sve do inače na palice i šake nabrušenih a sada ujedinjenih navijača nogometnih klubova suparnika.  I dok su oni koji su trebali znati među prvima i reagirati prvi tek shvaćali, tko zna u kojim uvalama i uz koje bazene, da se u njihovoj zemlji i u njihovom susjedstvu nešto događa – Hrvatska se  (samo)organizirala i obranila najteže.

Uz ovu priču, kao ne tako davno aktivna novinarka, odmah sam primjećivala i druge stvari. Dežurni kritičari, još točnije, pljuvači po svemu, jedva su dočekali novu situaciju o kojoj mogu razglabati danima i objašnjavati ostalima tko je tu kriv. Dežurni humanitarci su odmah počeli navijati za skupljanje pomoći obiteljima kojima su izgorjele kuće. Oni oprezniji, koji su se opekli na sličnim „ho-ruk“ akcijama pokušavaju povezati se, organizirati, uspostaviti red. Nova tv je kao i obično  ispred svih. Svi reporteri su im na terenu, ne drže se satnice vijesti već informiraju, detaljni su slikom i tonom, tamo su gdje dobri novinari moraju i biti. Naša, preskupa, jedina koju obilato plaćamo, takozvana javna televizija drži se reda i redovnih satnica. Za njihove novinarske zvijezde ne vrijedi pravilo svake dobre novinske kuće da se u izvanrednim situacijama prekida sve što tog trenutka radili, javlja u redakciju i dolazi na posao. Zato nije ni neobično da se u raspravama oko povišenja naknade za reprize ili posmrtne honorare, kako narod zove televizijsku pretplatu, čude građanskom neposluhu.

I tako, iz zamračene sobe (jer se tako najlakše branim od vrućina), prisjećam se ljetovanja uz more. Slušam umirovljenike kako im obala iznajmljena na upravljanje koncesionarima postaje pristupačna jedino u tv dokumentarcima.  Čitam po tko zna koji put ponovljene prijetnje kako uskoro neće biti novca za mirovine a niti za što više u zdravstvu od tableta protiv bolova. Internet vrvi od uputa raznih vrsta diverzija plaćanja, od toga kako se ponašati kad vam na vrata donesu porezno rješenje po novim propisima pa do savjeta o uzimanju pravde u svoje ruke.

Gledam zastrašujuće plamene jezike oko Splita i uz obalu. I mislim kako je tužno da se s Papom uvijek i odmah razumiju oni koji na prvi znak nevolje trče pomoći susjedu. A ostali, prije svega oni koji su od istih tih plaćeni da im budu pri ruci? Oni vjerojatno trebaju prevoditelja. Nekoga tko će im pokazati put.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×