Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Sat od pedeset minuta

Piše: Vesna Širanović, 23.11.2017.
Tjedan je isti a kraći. Dani su jednako dugi a brže prolaze. S ovom se planetom zaista nešto događa

Petak poslijepodne mislim kako ću početi s „ležarinom“, kako nazivam izležavanje uz knjigu, u miru i bez ikakvih druženja i izlazaka. A onda, još se nisam ni namjestila i složila uz krevet knjigu, naočale, mobitel, šalicu kave, a već je nedjelja poslijepodne. Mislila sam da je samo meni tako. Onda u utorak sretnem, čekajući na stanici sedamnaesticu, susjedu Maricu. Tek što smo počele o susjedskim problemima razgovor nam skrene na brzi protok vremena. – Znate, kaže Marica, da nemam sat zaista bih mislila da vrijeme teče brže.

Propitujem ostale i svi tvrde isto. Tjedan je isti a kraći. Dani su jednako dugi a brže prolaze. S ovom se planetom zaista nešto događa.

Jeste li primijetili da se situacija pogoršava kad se približi kraj godine? Tada, kao da svi i sve poludi. Kao da se sve još ubrza. Blagdanska, Božićna i Novogodišnja kupovina sada počinje već u studenome. Baš na televiziji propituju crvenotepihaše jesu li već kupili darove. Očekivala sam barem jedno „haalooo?“ ali ništa od toga. Zar samo ja u Hrvatskoj razmišljam o tome kako bi bilo dobro da se Međunarodni dan bez kupnje (posljednja subota u studenome) protegne na mjesec, dva?

S ovom se planetom zaista nešto događa. Najviše reakcija, najviše komentara imala je moja zadnja priča, ona u kojoj sam spomenula domaćeg političara.  Mladi prijatelj ponovo primjećuje kako pišem samo negativno i tjera me na razmišljanje. Pitam ga: a što je po tebi pozitivno za 500.000 ljudi koji imaju više od 65 godina i manje od 2.500 kuna mjesečno? Ma znam da se ne razumijemo i da su moja razmišljanja posve drugačija od nekog mlađeg tridesetak godina. Ja usporavam, mlađi su još u punom trku. Ma znam i da nije sve baš tako crno kako ponekad svi oslikavamo. Znam da život može biti lijep i s malo ali pitam mladog prijatelja i sve koji slično misle: ne treba li se stalno boriti za bolje i za one koji to sami ne mogu a u potrebi su, pa makar i samo upozoravanjem?

Katastrofičari opet šire vijesti da će nas ovih dana pogoditi planeta Nubira pa je ionako sve svejedno. Ma, za mene nije. Pogodila nas Nubira ili ne, moje je mišljenje da se uvijek, svakog dana i svakog trenutka treba boriti za bolje, za one koji ne mogu sami, za one koji sami ne znaju i ne pronalaze putove – za sve ono što sam znaš a vidiš da drugi ne znaju. Pogodila nas Nubira ili ne, treba živjeti do zadnjeg časa tog pogotka kao čovjek, kako je rekla moja Lana, uvijek polazeći od sebe. Ne čini ono što ne želiš da čine tebi.

A kad malo bolje razmislim, možda je ipak bolje da postoji samo Dan bez kupnje. Volim kupovati i volim poklanjati. Ali jednako tako volim i primati.

A ako vam se pokloni ne svide? – pita Marica. – Ma nema veze, kažem, veselim se samom darivanju i primanju darova. A uvijek će biti netko kome će se poklon svidjeti.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×