Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Sasvim hrvatska priča

Piše: Lea Banović, 04.10.2016.
Približavali su se novi izbori. S njima i prijave „institucijama da rade svoj posao“ svih vrsta. Prolazili su kroz moju sobu, skupljali dokumente i odlazili da se ne vrate. Dotadašnja vlast je izgubila izbore. Prvi potez nove vlasti je bio, kao i svih vlasti prije nje, uništiti sve što je napravila prethodna

Prosječno jednom mjesečno muči me insomnija. Noćas je očito jedna od „tih“ noći. Ležim budna i ni ne pokušavam se uspavati. Ne živciram se, navikla sam. Mirujem, gledam sjene na stropu, osluškujem vanjske zvukove, a mozak luduje.  Mediji su se prigodno, uz Međunarodni dan starijih, sjetili da je u Hrvatskoj 183.833 samačkih kućanstava u kojima žive osobe starije od 65 godina, velikom većinom žene. Starijeg stanovništva u nas je sve više, a ovo su oni kojima je najteže.

Nije prošlo baš tako puno vremena, možda pet godina, kad sam iz svijeta novinarstva, tada slobodnog i nezauzdanog, prešla u uštogljeni svijet pomoćnice ministrice. Bilo mi je nezamislivo teško, ne zbog količine posla koji je trebalo odraditi nego zbog načina na koji se sve odvijalo, loših uvjeta, nerazumijevanja i zapravo posvemašnje nezainteresiranosti većine odgovornih oko mene. Na novom poslu sam bila tek mjesec, dva. Sve se činilo ludo i naopako. Pomogao mi je Pukovnik.  Sjedili smo na osunčanom zagrebačkom trgu uz kavu, rekla sam mu da tako više ne mogu i ne želim raditi i da odlazim. – A ne, nikuda ti nećeš otići – rekao je – jer ako odeš otvaraš mjesto baš za onoga protiv koga se boriš. I, tako,  nisam otišla. U međuvremenu obavila sam još jedan razgovor. Pozvao me na razgovor  van kuće Politički važan i kao kroz šalu mi nabacio: – Ako tako nastavite uskoro ćete imati problem.  Bila sam šokirana: – Zašto? Radimo brže, jeftinije, odlazimo do korisnika. – Upravo zato – rekao je –  pokazujete koliko se puno može napraviti s koliko malo ljudi i sredstava.

Izdržala sam osam godina i s ekipom koja nikad nije brojila više od 15 osoba od doslovno nule napravili smo,  i danas stojim iza toga, velik posao. Nakon osam godina imali smo od države organiziranu i podržavanu skrb za gotovo 16.000 starijih te na tim poslovima zaposleno 1050 osoba iz teže zapošljivih skupina. Radilo se o 91 programu na području 160 lokalnih zajednica. Radili smo sve drugačije od onoga na što je navikla socijalna skrb, odlazili korisnicima na vrata, obišli Hrvatsku uzduž i poprijeko, trošak državne skrbi sveli na oko 3.500 kuna po korisniku godišnje.

Riječi Politički važnog su se obistinile. Podrška u mojoj kući je bila minorna. Socijala nas je totalno bojkotirala i stalno dokazivala da sve radimo krivo i nepotrebno, da se dupliramo, pokušavajući nas uništiti. Često su bili podržani i od meni nadređenih. Znala sam da imamo dosta grešaka, da još puno toga treba popraviti, složiti mehanizme da se maksimalno spriječe moguće zlouporabe, uvesti naplatu, cenzuse, jasna pravila, uokviriti zakonom. Iz godine u godinu smo ipak rasli a najvažniji, korisnici, starije osobe, su imali nešto što im je mijenjalo život na bolje.

Približavali su se novi izbori. S njima i prijave „institucijama da rade svoj posao“ svih vrsta. Prolazili su kroz moju sobu, skupljali dokumente i odlazili da se ne vrate. Dotadašnja vlast je izgubila izbore. Prvi potez nove vlasti je bio, kao i svih vlasti prije nje, uništiti sve što je napravila prethodna. Izmijenjen je Zakon o socijalnoj skrbi iz kojeg izbacuju naš posao u obliku u kojem smo ga do tada radili.

Danas, uz Međunarodni dan starijih, čitam ponovo o korisnosti te vrste skrbi o starijima, a koji sada uglavnom radi civilno društvo, podržano sredstvima iz EU. Udruga koja o tome govori kaže da su im sredstva osigurana do listopada, kako će dalje ne znaju, a zima je pred vratima.

Čitam i o novinarki koja ostaje bez posla zbog pisanja o ženi bivšeg ministra i njenim dugovima prema državi, koji su u zastari. Najednom, svi su zašutjeli, a ako se netko javlja lamentira o novinarki i o tome je li kriva ili ne. Nitko jasno i glasno ne govori o dugovima žene ministra državi, o državi koja ih je godinama dozvoljavala i možda i sama potencirala te o puštanju da milijuni neplaćenog padnu u zastaru.

Mislite, ovi su događaji nepovezani? Krivo. Govore samo, kao i mnogi drugi, o tome da smo sami odgovorni za svoje živote. Sami se moramo izboriti za kvalitetniji život, bolju zajednicu u kojoj živimo, pravedniju državu. Nitko to neće umjesto nas i za nas. Na kraju krajeva, Pukovnik je rekao: – Izdrži. Ako se makneš s tog mjesta, na njega će doći baš onaj protiv koga se boriš.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×