Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Samo stariji…

Piše: Lea Banović, 14.06.2017.
Kakav dobizam? – vraća mi lopticu. – Ja sam samo stariji i ništa više!

Vlado se zaljubio, računam, ima tome godina dana. Svaki drugi dan, bez obzira na vremenske uvjete i doba dana, zateže žnirance, veže tenisice i s osmjehom od uha do uha odlazi. Vraća se za sat, sat i pol, mokar do kože i dobre volje. Ljubav ga ne prolazi, dapače sve je jača.

– Znaš, sinoć sam se po prvi put probudio usred noći i sjetio da uskoro ujutro neću morati nikuda. Spopao me takav užas da više nisam mogao spavati – kaže večeras na izlasku iz kuće.

Te me riječi, izgovorene lažno ležerno i usput, podsjećaju na sve moje zbrkane misli prije godinu i pol dana, kad sam silom prilika postala prijevremeni umirovljenik. Još i danas mnogima na pitanje kako mi je odgovaram da bih radije odlazila na posao. Većina zaposlenih gotovo da mi ne vjeruje. Kažu, blago tebi, ne shvaćajući da je i svaka mirovina kao i svaka druga situacija u životu toliko jedinstvena i različita koliko smo svaki od nas različiti kao ljudi. Nije isto odlaziš li u mirovinu s posla u kojem si uživao ili ako si samo odrađivao plaću. Nije isto odlaziš li iscrpljen uvjetima rada i drugim okolnostima posla ili još uvijek pun energije, odlaziš li zato što si došao do zakonski zadanog roka ili zato što si bez posla pa ti je to zgodan izlaz za barem neke prihode. Nije isto jesi li radio cijeli radni vijek na istom radnom mjestu ili si promijenio mnoštvo tvrtki. No, kako god – sada sam posve sigurna da bi nužnom bila struka koja bi mjesecima prije umirovljenja pripremala radnike za novu životnu situaciju, a kako to postoji u nekim razvijenijim zemljama.

Vlado je u svojoj firmi radio 40 godina. Otvoren je i srdačan, voli prenositi znanje drugima pa je uvijek okružen dobrom ekipom. Sad se već nekoliko mjeseci priprema na činjenicu da uskoro ispunjava uvjete za mirovinu i da će zahvaljujući svojoj firmi koja kaže da ga još treba, još neko vrijeme raditi, premašujući zakonske rokove. No, ipak, završetak radnog vijeka se nazire. Sve je svjesniji da će se vrlo brzo pridružiti grupi socijalno ugroženih, umirovljenicima, da će mu standard bitno pasti, a da će ga mnogi doživljavati manje vrijednim.

– Što radite? – često vas upitaju nepoznati na druženjima. – Umirovljenik sam – s malo nelagode odgovarate jer već unaprijed znate da ste istog trenutka nezanimljivi. U zemlji u kojoj se sve odvija na odnosima „ja tebi, ti meni“, što kome može pomoći jedan običan  umirovljenik? Možda pričuvati djecu ili očistiti kuću, ako je dobrodržeći.

Predrasuda i stereotipa o starijim osobama i starenju, a koje vode diskriminaciji ili ograničavanju prava starijih, posvuda je toliko da su čak dobili i svoj naziv: dobizam. Eto, to ću reći Vladi kad se vrati, neka se u mirovini aktivira oko toga.

Čujem ključ u bravi i dok se vrata otvaraju a Vlado ulazi jedva dišući, ne čekam da dođe do daha već ga napadam: – Znaš, znanstvenici su otkrili da je vrlo važno kako doživljavamo starenje.

– Kako bi dobro stario moraš promijeniti način na koji doživljavaš starenje – pravim se važna citirajući netom pročitano sa stranica superseniori.hr

– Ma daj, pa zašto sam se ja zaljubio u trčanje? Zato što se osjećam mlađe, zdravo, zato što me trčanje čini vedrim. A naravno škicnem i dobre komade ako ih uspijem uloviti – kaže uskoro umirovljenik.

Smije se, pun energije i veselja. – Kakav dobizam? – vraća mi lopticu. – Ja sam samo stariji i ništa više.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×