Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Slušam glazbu a mislim na Hrelju

Piše: Vesna Širanović, 16.11.2017.
U Lisinski sam stigla nešto ranije pa vrijeme do početka koncerta trošim na ono što najviše volim – promatranje ljudi. Mislim na Silvana Hrelju. Ma, dajte!

U Lisinski sam stigla nešto ranije pa vrijeme do početka koncerta trošim na ono što najviše volim – promatranje ljudi. Mislim na Silvana Hrelju. Ma, dajte! Mislim čisto onako, figurativno, kako bi rekla moja draga susjeda Katarina. Da je u stanju, ma ne samo on, nego svi oni koji sjede tamo gdje se odlučuje o našim životima, gledati mojim očima, vidjeli bi koliko smo osiromašili – unatoč njihovim razvikanim postocima rasta, zemlji koja ide naprijed, planovima koji samo što se nisu ostvarili, idejama kojima nema ravna. Pitam se što bi ti divni umovi radili da nisu na tim mjestima na kojima su danas ili neki čak svog čitavog radnog vijeka? Što su i kako radili i zaradili prije svoje današnje pozicije moći i sigurnog radnog mjesta? Što bi bili da nikad nisu dospjeli tu gdje jesu i kako bi živjeli? Jer da gledaju mojim očima, da gledaju zapravo samo otvorenim očima ne bi trebali doći u Lisinski. Dovoljno bi bilo da uđu u bilo koji supermarket i stanu petnaestak minuta kraj blagajnice i vide što ljudi kupuju. Da uđu u tramvaj i provozaju se od Črnomerca do Dubrave, gledaju i slušaju (a dobro bi bilo da u tom trenutku uđe kontrola). Da sjednu, ne u fensi kafić u kojem je dobro da budu viđeni već na betonsku klupicu na tramvajskom stajalištu na Trgu… A kad bi zaista došli u Lisinski, na koncert za koji su zaista kupili kartu i na kojem nije bitno da budu viđeni, nego su došli iz ljubavi prema glazbi, vidjeli bi kako ulaze osiromašeni. U Lisinski se više ne dolazi u večernjim haljinama i odijelima. Žene nemaju svježe namještene frizure, nisu pomno našminkane, ne nose svečane cipele. Hodnici ne mirišu parfemima i finim duhanom. Točno je i dobro je, u Lisinski se i dalje dolazi. Predstave su za važne koncerte mjesecima prije posve rasprodane (čak i najskuplje karte) ali se ulazi onako kao što se ide na posao. Ne, gospodine Hrelja, ne govorim politički i svjesna sam da se sve mijenja pa i kultura odlazaka na „kulturna“ mjesta, ali ovdje nije o tome riječ. Ovdje je riječ  o tuzi koja te naprosto opipljivo obuzme kad gledaš svoje sunarodnjake, onako, otvorenih očiju i uma i bez zločestih primisli. Samo konstatiraš.

Hrvatsku je ove godine, kaže Državni zavod za statistiku (a oslanja se na podatke MUP-a, odnosno samo na one građane koji su prijavili odlazak iz Hrvatske), napustilo 39.300 ljudi. Nisam nikada mislila da ću to izgovoriti, ali razumijem ih. Da sam puno mlađa, bez razmišljanja bih otišla i ja. Da sam desetak, petnaest godina mlađa i opet bih otišla – baš kao i svi oni koji odlaze da bi odradili svojih zadnjih desetak radnih godina i tako zaradili inozemnu mirovinu (od koje će, prijete se baš ovi iz sabornice, kao da to s njima nema veze, jedino moći živjeti koliko toliko normalno). No, tu sam gdje jesam. I mogu samo čitati kako ljudi napuštaju Hrvatsku. Mogu čitati kako čovjek duguje pet milijuna kuna i njegovog advokata kako objašnjava da ih ne može vratiti jer treba završiti sudski postupak, pa odluka, pa prijevod odluke, pa… Mogu čitati kako direktor javne tvrtke osnuje tvrtku kćer u kojoj je opet on direktor  pa preko te nove tvrtke  sam sebi potpiše ugovor kojim masno zarađuje. Mogu slušati prijateljičinu kćer sa oko 14.000,00 kn plaće kako naprosto ne može razmišljati o rađanju i rodiljnom dopustu jer bi u slučaju da je kod kuće s djetetom pala na prihode od oko 3.900,00 kuna.  Mogu raspravljati s umirovljenicima o nametu na mirovine u vidu dopunskog zdravstvenog za one koji si to ne mogu plaćati dok u isto vrijeme izlaze podaci o tome da preko 60 posto građana ne plaća dopunsko zdravstveno osiguranje. Mogu slušati o promjenama naziva ulica, o dvojbama je li se predsjednica posvađala s premijerom ili je sve dogovor predizborne kampanje. Mogu se diviti Arsenu Bauku kako je dobar i fin i kako je spasio bivšeg premijera Zorana Milanovića od izbacivanja iz stranke, plativši umjesto njega godinu dana ne plaćanja članarine (da bar ja imam tako dobre prijatelje pa da plate moje kredite!). Mogu, dakle, puno toga. Mogu sve. Mi smo ipak slobodna zemlja. Ali zapravo ne mogu ništa. Mogu samo biti tužna i gledati tužne ljude. I povremeno si još uvijek priuštiti koju glazbenu poslasticu. Uz pomoć djece.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×