Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Ribička iskaznica

Piše: Lea Banović, 11.10.2016.
Djed je bio lovac i ribolovac ali ne od onih koji love već koji su to jer vole
mali dečko na pecanju

Mobitelom sam fotografirala i Ivanu poslala sliku njegove ribičke iskaznice. Očekivano, raznježio se. Sjetila ga je na sad već pokojnog djeda, na školske praznike provedene kod njega na selu, odlaske na rijeku kojoj su odlazili više zbog druženja, ljepote prirode i šutnje u kojoj je sve rečeno…

Mobitelom sam fotografirala i Ivanu poslala sliku njegove ribičke iskaznice. Očekivano, raznježio se. Sjetila ga je na sad već pokojnog djeda, na školske praznike provedene kod njega na selu, odlaske na rijeku kojoj su odlazili više zbog druženja, ljepote prirode i šutnje u kojoj je sve rečeno, nego zbog samog pecanja i riba. Iako djed nije bio „rođeni“, bio je to poseban odnos. Iskaznica se izrađivala pri svakom unukovom dolasku jer je djed pazio da sve bude po zakonu i propisima. Djed je bio lovac i ribolovac ali ne od onih koji love već koji su to jer vole i prirodu i životinje a status koriste da u ljubavima uživaju. I baš to je nastojao prenijeti unuku, ljubav i poštovanje prema svakom živom biću.

Pospremala sam, po dogovoru s mamom, sobu po sobu njene kuće u kojoj više ne živi. Uspomene su virile iz svake ladice pa je čišćenje značilo preokrenuti svaku stvar stotinu puta a nerijetko vratiti ju opet na isto mjesto.  No, na nešto nisam bila spremna i to me zateklo i udarilo posred lica kao tek sada, nakon više od dvadeset godina, spoznata istina. Vrtjela sam tu ribičku dozvolu među prstima, raznježena uspomenama o malom djetetu i djedu, nadajući se naći još sličnih i još fotografija i u jednom trenutku ugledala datum. Iskaznica je bila stara tek 15-ak godina, napravljena nakon rata, kad je kuća obnovljena i kad se u njoj ponovo počelo živjeti, a moje dijete već bilo srednjoškolac. I shvatila sam da smo i ja i moja sestra i moje dijete i naše obitelji odrezanog djetinjstva. Naše su uspomene u našim glavama, varljive kao i sva sjećanja. Moja majka se sjeća samo onoga što joj se dopada, često „izmišlja povijest“, kako ju volim zafrkavati. Moja sestra i ja se sjećamo istih događaja na posve različite načine. A fotografija, dokumenata, dječjih crteža, školskih sitnica, igračaka, sličica koje smo sakupljali, najljepših haljina i hlača, prvih cipelica…. djetinjstva i mladosti – naprosto nema. Mi smo živjeli u Zagrebu ali se mama udala i preselila u Liku gdje je s novim mužem izgradila kuću. Kao svaka mama i čuvarica uspomena, kad je prodala kuću u Zagrebu,  sve je ponesla sa sobom. I sve je zajedno s tom kućom u Lici izgorjelo u ratu. I tako, kao i u svim poharanim krajevima, tako i u ovom, nema tragova prošlosti, nema starog alata, namještaja, pomagala, igračaka, instrumenata, vozila… pa ni osobnih uspomena. Sve ono što se može vidjeti po sajmovima najčešće je replika učinjena po sjećanju, „starija nego što je prije bila“.

A ja se sada gledajući ribičku iskaznicu pitam: iako nismo nikada ranjeni jesmo li ranjeni? Jesmo li ipak „oštećena roba“? Po razgovorima na koje se ljudi u ovim krajevima stalno vraćaju, po oprezu s kojim primaju strance, po svađama u birtijama prije svakog novog izbornog kruga i po još puno drugih malih ili velikih stvari, sasvim sigurno jesmo. Pa će djedovi i dalje unucima pričati priče koje su davno morale biti zaboravljene. A mi veliki, koji smo tek okrznuti ili koji rat nismo ni osjetili dijelit ćemo se po fejsbucima i ostalim portalima na demokrate i one koji to nisu, na divljake i pametne, na kulturne i primitivne na ove ili na one – a uistinu na one koji imaju sličice i igračke napravljene ili nabavljene do svoje 15 ili kojima uspomene počinju tek od 1995. godine.

 

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×