Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Različito, isto, usamljeno

Piše: Lea Banović, 27.09.2017.
Socijalna izoliranost. Uvijek i posvuda, na selu ili u gradu, daleko iza brda ili usred naselja kuća, u stanu nebodera ili u samoći šume, stariji uvijek ističu - osamljeni smo, izdvojeni, izolirani.

Još prije šest ujutro vidim svjetlo u susjednoj kući. Ustanu, piju kavu i puše. Koji sat kasnije, nakon doručka on prebaci preko robe plavu radnu košulju, zaostalu iz radionice u kojoj je radio prije mirovine. Uzme motornu pilu i ode u šumu kraj dvorišta. Odmjerava debla, uskoro se čuje zvuk piljenja. Čim pospremi ostatke doručka, ona oblači jednako plavu od grubog platna satkanu košulju i odlazi za njim. Pridržava grane, vuče odrezane komade u dvorište, trči oko njega, poslužuje, radi sve što treba da njemu bude lakše i da prije teških sivih oblaka koji se približavaju završe posao. Poslije, ona drži komade na sklepanom stalku a on ih pili u pravilne komade, koji će stati u peć. Još kasnije i cijeli dan između spravljanja objeda, loženja i održavanja vatre, kratkog odmora uz cigaretu, slažu ispiljene komade u hrpu koju će samo odozgo pokriti ceradom da se suše do iduće zime. Tek predvečer, skidaju košulje, peru se, sjedaju za stol večerati, ona posprema i priprema jelo za sutra, on gleda vijesti na televiziji. Kiša počinje. – Koliko puta zaželim da netko dođe pa da malo stanemo, prekinemo posao, odmorimo –  kaže on.

Oboje su umirovljenici bliže sedamdesetoj, još vitalni. Gledam ih gotovo svaki dan preko ograde dvorišta i razmišljam koliko je različit život umirovljenika u gradu i na selu. Ovdje se ne dosađuje. Ovdje se ne staje od jutra do mraka. Posao treba obaviti, zima dolazi, treba se spremiti za dane kad te samo vlastita založena i održavana vatra spašava od smrzavanja, kad iz podruma u škrinji vadiš na vrijeme spremljeno meso, s tavana odimljeno i osušeno, krumpire izvađene s polja i spremljene u drvene kutije, kad je brašno osigurano na vreće i kad se ne izlazi „skočiti u dućan jer ti nešto nedostaje“ jer je prvi dućan daleko barem 15 kilometara često zaleđene i neočišćene ceste.

– Kad prođu godišnji odmori i odu vikendaši, dugi su i pusti dani, još duže večeri – kaže ona, uvijek vedra i spremna za druženje ali nakon umirovljenja i uz to što nije sama sve usamljenija.

I upravo to, potrebu da se unatoč težem životu i radu „nešto događa“ , da postoji i nešto „mrvu“ više od rada i samo rada, da postoji ono što u gradovima zovu „društveni život“ – izrazili su mnogi koje sam ovih mjeseci susretala. I moja draga prijateljica, koja je poslije ručka svratila na kavu kaže: – Znaš Vesna, tu ti se ništa ne događa. Nas nekoliko u susjedstvu svako jutro u deset sati kod druge pijemo kavu. Dobro nam je, družimo se, ali to je sve. Sve bi željele i nešto više, ali ne znamo kako, ne znamo kako se organizirati, kako krenuti.   

I tako, cijeli radni vijek a i sada u mirovini kao da se vrtim u krugu. Grizem svoj rep, vraćam se na iste spoznaje. Svaku stariju generaciju, ma gdje bili, muče gotovo isti problemi. Socijalna izoliranost. Uvijek i posvuda, na selu ili u gradu, daleko iza brda ili usred naselja kuća, u stanu nebodera ili u samoći šume, stariji uvijek ističu – osamljeni smo, izdvojeni, izolirani. Čak i od siromaštva, to nam pada teže. Pa koliko god izgledalo kao uljudna fraza suradnika, kao melem na dušu doživljavam kampanju zaklada Zajednički put i Slagalica, „Punjaču za seniore“, o kojoj čitam na internetu. Njome žele prikupiti sredstva za konkretne projekte i programe za seniore, a sve zgodno sažimaju u najavi kampanje: „Za razliku od vašeg omiljenog uređaja, starije osobe pune se tako da ih se uključi u život zajednice i na taj način smanji njihova socijalna izoliranost. Vaša donacija pomoći će konkretnim projektima i programima koji će naše seniore napuniti pozitivnom energijom, novim znanjima, vještinama i informacijama te zabavom i tako im omogućiti da žive bolje u društvu koje ih vrlo često zaboravlja.“

Kad živimo u društvu koje zaboravlja svoje starije, a ne razmišlja dalje (i to ponekad) od čiste gladi,  kako se obraniti od nehumanosti državnih tijela nego ljudskom solidarnošću (koja na sreću u ovom podneblju još nije iznevjerila)? Kako djelovati nego samoorganiziranjem?

Još nije ni pola jedanaest a u susjednoj kući je mrak. U sedam ujutro, čim se razdani, doći će „selo“. Svi pomažu svima. Sutra se vadi krumpir.   

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×