Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Psihosocijalni čimbenici umirovljenja

Piše: Super Senior, 21.02.2017.

Iako imaju sve uvjete, 20 tisuća ljudi ne želi u penziju. NASPRAM Sve više građana odlazi u mirovinu, a sve ih je manje radno aktivno.

Neću u mirovinu, nisam se za to borio. Hoću posao!  NASPRAM Voljela bih ranije otići u mirovinu i uživati u njoj.

Zvuče li vam poznato ovakvi natpisi iz novina? Zašto neki žele u mirovinu, a neki ne žele? Umirovljenje predstavlja razvojni i psiho-socijalni proces u kasnijoj životnoj dobi, povezan s fizičkom i psihičkom dobrobiti. Što se tiče psihičkih posljedica umirovljenja, rezultati istraživanja su nekonzistentni. Neki su istraživači pronašli  da umirovljenje čini ljude manje zadovoljnima u životu i predstavlja za njih psihički stres. Drugi, pak, nisu pronašli negativne psihičke učinke odlaska u mirovinu, a neki su pronašli podijeljene osjećaje. Ovakvi su nalazi sasvim očekivani, budući da za nekoga odlazak u mirovinu može predstavljati željeno smanjenje opsega posla, bavljenje povremenim honorarnim aktivnostima i više vremena za hobije ili npr. unuke, dok netko drugi može procijeniti odlazak u mirovinu neisplativim ili preuranjenim, ali je na to prisiljen zbog zdravstvenog stanja ili je proglašen tehnološkim viškom.

Teorijska objašnjenja prilagodbe na mirovinu

Više teorija pokušalo je objasniti fenomen prilagodbe na mirovinu. Prema teoriji životnih uloga, uloge su ključne za doživljaj vlastitog identiteta i proizlaze iz osobnih odnosa s drugima (npr. roditelj, prijatelj, kolega), pripadnosti grupi (npr. student, veteran, član sportskog kluba), profesionalnog angažmana (npr. liječnik, nastavnik, volonter), slobodnih aktivnosti (npr. planinar, ribolovac) i dr. Tijekom umirovljenja dolazi do prijelaza iz uloge radno-aktivnog građanina u ulogu umirovljenika. Tu promjenu učestalo prati i smanjenje materijalnih prihoda, smanjenje kontakata s kolegama, smanjenje uključenosti u različite profesionalne aktivnosti (npr. profesionalna društva, radne grupe, stručne skupove), manje bavljenje slobodnim aktivnostima zbog lošijeg zdravlja ili ograničenih financija i dr. Mogućnost održanja važnih uloga u životu kao npr. obiteljskih uloga, prijateljstava, pripadnosti pojedinim klubovima i društvima i sl. pospješuje prilagodbu na mirovinu.

Prema teoriji isključivanja, ljudi se starenjem samoinicijativno povlače iz uloga srednje dobi i više se zaokupljaju vlastitim životom. Ova teorija ima slabiju empirijsku potvrdu, budući da kada napuste većinu ranijih uloga, ljudi se mogu osjetiti društveno izoliranima.

Prema teoriji aktivnosti, osobe se najbolje prilagođavanju starenju i umirovljenju kada zadržavaju razinu aktivnosti približnu onoj u srednjoj dobi. Stoga se na gubitak posla najbolje pripremiti uključivanjem u aktivnosti koje predstavljaju zamjenu za postizanje osobnih ciljeva koji su se postizali kroz zaposlenje. Za uspješno starenje, važno je biti integriran u društvo, moći dati svoj doprinos i osjećati se korisnim i potrebnim.

Teorija kontinuiteta kaže da je tranzicija u mirovinu lakša kada se ljudi više posvete ulogama koje su im bliske (npr. uloga djeda, bake, umirovljene učiteljice koja podučava unuke i sl.), umjesto pronalaženja novih. Utemeljena je na pretpostavci da starije osobe ne žele velike promjene u mirovini, u odnosu na prethodno razdoblje.

Teorija krize gleda na umirovljenje kao na razvojni proces, koji zbog velikih promjena, kao što su financijska ograničenja, zdravstveni problemi, slabije zadovoljenje psiholoških potreba, ima potencijal prerasti u krizu. Stoga se u savjetodavnom radu potrebno usmjeriti na subjektivno značenje mirovine za umirovljenika i interpretaciju njegovih iskustava.

Teorija kompromisa kaže da osobe koje uspiju osobne ciljeve odvojiti od radnih ciljeva lakše postižu unutarnji kompromis između različitih želja i težnji. Osobe čiji su ciljevi povezani s radnim zadacima, doživljavaju više stresa u nastojanju da te ciljeve izmijene ili napuste.

Faktori koji utječu na uspješnost prilagodbe

Smanjenje financijskih resursa dovodi do nemogućnosti održanja životnog stila kakav je osoba imala prije umirovljenja. Stoga je ono negativno povezano s uspješnošću prilagodbe i dovodi do manjeg zadovoljstva životom i smanjene psihičke dobrobiti nakon umirovljenja.

Lošije zdravstveno stanje može onemogućiti uključenje jednog od bračnih partnera u nove aktivnosti te može dovesti do povećanih zahtjeva za njegom drugog partnera, što može umanjiti zadovoljstvo brakom. To sve može umanjiti zadovoljstvo životom i izazvati depresivne simptome kod umirovljenika.

Kvaliteta braka sama po sebi olakšava prilagodbu na mirovinu i povećava psihičku dobrobit.

Veća uključenost u slobodne aktivnosti prije umirovljenja i održanje tih aktivnosti tijekom mirovine, povoljno se odražava, kako na prilagodbu, tako i na psihičku dobrobit u mirovini.

Socijalni status definiran kao prestižnost radnoga mjesta smanjuje se umirovljenjem. U nekim se istraživanjima pokazalo da što je veći socijalni status osobe, to je slabija psihička dobrobit nakon odlaska u mirovinu. Isto se pokazalo i kod osoba koje svoj posao doživljavaju izazovnim.

Što se spolnih razlika tiče, čini se da žene imaju negativnije stavove prema umirovljenju, više depresivnih simptoma i izraženiji osjećaj usamljenosti. Moguće je da su tome razlog općenito teža životna iskustva, koja uključuju i težu radnu povijest, manje mogućnosti za zaposlenje i sl. No, s druge strane, zbog svoje često primarne uloge u kućanstvu, žene su u prosjeku manje posvećene karijeri te se stoga očekuje da imaju i manje problema u prilagodbi na mirovinu.

Realistična i pozitivna očekivanja od umirovljenja u pogledu bavljenja hobijima, zdravlja, druženja i financijskih prilika, kao i osjećaj samo-efikasnosti da osoba svoja očekivanja može ispuniti, također doprinose boljoj prilagodbi i većoj psihičkoj dobrobiti.

Proces prilagodbe na mirovinu

Na temelju američkih istraživanja, gerontolog Robert Atchley, razvio je model prema kojem se proces prilagodbe na mirovinu odvija kroz 6 faza. Iako svi ljudi ne moraju proći kroz sve faze, model pruža okvir za razmišljanje o iskustvima kakva se obično doživljavaju tijekom umirovljenja. Kao takav, predstavlja i svojevrsnu smjernicu za lakšu prilagodbu.

  • Faza predumirovljenja započinje i više godina prije odlaska u mirovinu i uobičajeno uključuje smanjenje opsega posla i planiranje života u mirovini.
  • U fazi umirovljenja, odlaskom u mirovinu obično se slijedi jedan od sljedeća tri puta:

‘medeni mjesec’ – osoba se ponaša kao da je na trajnom godišnjem odmoru te     upražnjava brojne slobodne aktivnosti za koje ranije nije imala vremena (npr. putovanja);

‘rutina umirovljenja’ – osobe koje su, pored samog posla koji su obavljale, imale gust raspored aktivnosti, jednostavno uspostavljaju ugodnu, ali užurbanu rutinu;

‘odmor i opuštanje’ – osobe koje su imale vrlo dinamične profesionalne karijere i malo vremena za sebe često se odlučuju na znatno smanjenje aktivnosti, koje se povećaju tek nakon nekoliko godina odmaranja.

  • Faza razočarenja može nastupiti ako nakon nekog vremena odmaranja ili intenzivnog bavljenja slobodnim aktivnostima osoba izgubi oduševljenje ili osjeti nesigurnost. Ovu fazu mogu potaknuti i neki neugodni događaji kao npr. preseljenje ili smrt supružnika.
  • Nakon nekog vremena provedenog u mirovini, može doći do faze preusmjeravanja u kojoj ljudi analiziraju svoja umirovljenička iskustva i promišljaju načine kako se bolje snaći u ulozi umirovljenika. Cilj je ove faze kreirati poželjni umirovljenički stil života, što dovodi do bavljenja novim hobijima, preseljenja na ugodnije i povoljnije mjesto za život, uključenja u aktivnosti zajednice i sl.
  • Fazu stabilnosti neki postižu odmah nakon umirovljenja, a neki tek nakon više godina odmaranja i razočaranosti. No, kada se jednom uspostavi ugodna i ispunjavajuća rutina, ova faza, koja je ujedno i glavni cilj umirovljenja, može potrajati dugi niz godina.
  • Terminalna faza nastupa kada uloga umirovljenika, najčešće zbog vlastite bolesti ili bolesti supružnika, više nije relevantna za život osobe. Tada obično primarna postaje uloga bolesnika ili nemoćne osobe.

Planiranje umirovljenja

Budući da je mirovina životna faza koja može potrajati i više desetljeća, važno je provesti neko vrijeme planirajući kako ovo zasluženo razdoblje učiniti ugodnim i ispunjujućim. Planiranje dovodi do jačanja osjećaja osobne kontrole nad budućnošću, što pruža osjećaj sigurnosti. Financijsko planiranje podrazumijeva iznalaženje načina dopune sredstava koje poslodavac ili država uplaćuju na ime mirovine i potiče se otkad je mirovina postala socijalna institucija. Zdravstveno planiranje uključuje pronalaženje zdravijih načina prehrane, uključivanje u zdravstveno korisne fizičke aktivnosti i sl. radi održavanja vitalnosti i dobrog zdravlja. Psihosocijalno planiranje znači pronaći način kako zadržati osjećaj smislenosti i svrhovitosti života te kako pronaći ispunjenje i zadržati vlastiti identitet i nakon odlaska u mirovinu. Planiranje životnog stila podrazumijeva osmišljavanje aktivnosti kojima će umirovljenik popuniti prazninu nakon napuštanja radnog mjesta.

Budućim umirovljenicima savjetuje se osmisliti ‘svoj novi ja’ u mirovini. Pritom je dobro zapitati se: ‘tko sam?’, ‘što sada želim?’ i ‘što za mene ima smisla?’. Dobro je stvoriti predodžbu o tome kakva osoba želi biti u mirovini i pritom biti otvoren za upuštanje u nove uloge i aktivnosti. Svoje planove dobro je podijeliti s obitelji, prijateljima i kolegama te ih je s vremenom potrebno integrirati u svoj život. Dobro je proširiti svoje interese i pronaći smisao u različitim hobijima, povezati se s ljudima različite dobi, kulture, interesa, naučiti nove vještine, uključiti se u projekte za koje osoba nije imala vremena dok je bila zaposlena te razmotriti i mogućnost volontiranja.

Zaključak

Za zaključiti je da su neki od faktora koji pridonose odluci o umirovljenju odgovarajući iznos mirovine, privlačni interesi i hobiji, slaba odanost poslu, rutiniran i dosadan posao, narušeno zdravlje i umirovljenje supružnika. Faktori koji motiviraju osobu na nastavak rada mala su mirovina, malo interesa i slobodnih aktivnosti, jaka odanost poslu, dobro zdravlje, zaposlenost supružnika, fleksibilno radno vrijeme te ugodna i stimulirajuća radna okolina. Ovisno o kombinaciji ovih i sličnih faktora, osoba je više ili manje sklona prestanku rada. To upućuje na važnost individualnog pristupa osobama koje se bliže procesu umirovljenja. No, bilo da je umirovljenje samoinicirano ili provedeno po sili zakona, za bolju je prilagodbu dobro provesti planiranje nastavka života nakon izlaska s tržišta rada.

Članak je preuzet s:http://www.istrazime.com/razvojna-psihologija/psihosocijalni-cimbenici-umirovljenja/

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×