Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Pravo na mirovinu

Piše: Lea Banović, 01.02.2017.
Mirovinski zakoni i svi ostali propisi često su nastajali stihijski, prema potrebama politike, pod utjecajima ove ili one snage u zemlji ili izvan nje. Svaki novi propis koji je nekome pomogao, nekoga je unazadio, a gotovo svaki novi je stvorio i dodatnu zbrku barem jednom dijelu korisnika.

Draga Anita, srušila si mi sustav! – mogla bih mirne duše poručiti urednici i novinarki Treće dobi, emisije HTV-a, Aniti Hrstić. Teme o kojima sam razmišljala gurnute su u stranu nakon tek proteklog ponedjeljka. U emisiji se govorilo o mirovinama boraca  narodno-oslobodilačke borbe, o tome kako ih mogu naslijediti žene, djeca, braća i sestre te unuci, kako najmlađi korisnik takve mirovine ima 12 godina, te da je njihova prosječna mirovina viša od prosječne radničke mirovine u Hrvatskoj.

Nakon odgledanog, moja prva reakcija je bila: Hvala ti Bože, mami će konačno biti jasno otkud i nakon gotovo 65 godina od završetka rata imamo oko 16.000 umirovljenika NOB-a.  Svaka informacija na tu temu kod mog bi Grunfa izazivala ogorčenje tipa „pa mora da su to sve sami kuriri Mirko i Slavko“.

Grunfov životni put,  njen prelazak Velebita „na noge“ i pred oružjem, jednom kao djeteta a drugi puta kao starice, daje joj za pravo da protestira i tamo gdje mnogi baš ne bi trebali. No, radi istinitosti priče, ali i dokaza kako u našem mirovinskom sustavu vrvi od nelogičnosti (i to ne samo kao između NOB i Domovinskih umirovljenika) moram dodati i primjer Grunfove prijateljice. Kad joj je muž umro bila je mlada žena. Kad je navršila 45 godina života postala je po mužu obiteljska umirovljenica. To je i danas, u svojoj 83. godini. Ima mirovinu veću nego netko tko ju je i zaradio doprinosima kroz 40 godina rada. Plus, iako se još jednom udavala, po tadašnjim zakonima imala je pravo zadržati i „svoju“ mirovinu. Objasniti onima koji ne znaju sustav što je tu prema sadašnjim umirovljenicima „krivo“ zahtijevalo bi poduži traktat.

Što hoću reći? To da je Hrvatska preuzela isplatu mirovina NOB-a i JNA, onih koji su mirovinu zaradili po tim osnovama a koji su i nakon Domovinskog rata ostali njeni građani i žive na njenom teritoriju. Ponosili smo se tada svojim civilizacijskim dosegom. Jednako kao što je preuzela sve druge umirovljenike, koji su mirovinu zaradili u državnim tijelima bivše države (a to znači i sa sjedištima firmi u sada bivšim državama). Pod određenim uvjetima i ove mirovine mogu naslijediti članovi obitelji. Pa, u čemu je onda problem? U ovoj emisiji problem je izveden iz činjenice da neka od prava koja uživaju bivši borci NOB-a ne mogu uživati umirovljenici koji su umirovljeni po osnovi sudjelovanja u Domovinskom ratu. A zašto? Zato što su u mirovini po drugim propisima pa su im i mirovine često manje od mirovina umirovljenika po osnovi NOB-a. Još im je teže što su baš oni, umirovljenici Domovinskog rata, često u javnosti označavani kao „problem koji opterećuje sustav“.

I tako, još jedna zbrka. Još jedna nepravda.  Još jednom emisija koja je ponovo pokazala  koliko je nereda u našem mirovinskom sustavu, koliko nepravdi i problema a koliko ih godinama oni koji bi ih trebali rješavati guraju pod tepih. Mirovinski zakoni i svi ostali propisi često su nastajali stihijski, prema potrebama politike, pod utjecajima ove ili one snage u zemlji ili izvan nje. Svaki novi propis koji je nekome pomogao, nekoga je unazadio, a gotovo svaki novi je stvorio i dodatnu zbrku barem jednom dijelu korisnika. Na kraju, naravno i ne samo zato, danas preko 180 000 umirovljenika ima mirovinu do 1.000 kuna, 850.000 građana ima mirovinu manju od 2.900 kuna, a odlazak u mirovinu je neizvjesniji no ikada. Naši umirovljenici i po kriterijima EU su u kategoriji – siromašni. O mirovinskoj reformi, reformi sustava priča se samo za potrebe izbora ili uz usvajanje proračuna strašenjem tipa „ako se ne napravi… tko zna što će biti s mirovinama“.

Baš simptomatično je to i što Aniti nisu u emisiju željeli doći ni predstavnici vlasti iz HDZ-a a bome ni opozicije iz SDP-a. Zašto? Pa vjerojatno zato što su i sami, svaki u svom mandatu, zakuhali pokoju nepravdu više.

U cijeloj ovoj priči mene je najviše zasmetalo nešto drugo. Komentari tzv. javnosti na internetu odgovor su, možda, na sva moja pitanja. Dio se autorici emisije obratio čestitajući joj na hrabrosti što je otvorila tu temu. Na hrabrosti? Ako je za to potrebna hrabrost – pa gdje mi to zaista živimo?

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×