Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kako ne znaš, to je developer!?

Piše: Lea Banović, 09.11.2016.
- Život baš postaje težak – ironizira Branka. – Nekad je dobar kauboj jahao na bijelom konju a loš na crnom i to je bilo to. A čime ćeš privući svoga Ragnara?

Pile smo kavu u Silvinoj firmi i pretresale dnevna događanja. Ušla je Branka. Nismo se dugo vidjele pa je čestitala baki, meni. Uskoro, smijemo se i komentiramo. Pričam im kako me zabrinuo jučerašnji televizijski Dnevnik. Ne zbog američkih predsjedničkih izbora, ne zbog hapšenja Hrvata u BiH. Gledala sam izvještaj novinara reportera sa Zagrebačkog velesajma.

Tamo se u tjednu pred nama održava sajam knjiga i učila Interliber, ali tamo se održava i peti puta po redu Reboot InfoGamer, najveći i najznačajniji gaming sajam u Europi.  Bit će predstavljene najnovije videoigre i sva ostala tehnička čuda te vrste. Novinar kaže i novine pišu da će biti najnoviji developeri, indie developeri, publisheri, VR hardveri, gaming hardveri, analogne igre, da će biti eSports gaming turniri, da će doći najveća imena  te da se očekuje više od 70 000 posjetitelja.

O čemu pričam sad već naslućuju svi oni koji su jedva savladali pametni telefon, a surfanje Internetom ili fb-om im je krajnji tehnički domet. A to su većina građana Hrvatske iznad 50 godina starosti, a nažalost možda i mlađi. Tehnika i sve novotarije koje nosi njen napredak napreduju vrtoglavom brzinom, takvom da ju teško prate i mlađe generacije. Djeca u trećoj godini života nepogrešivo barataju tabletima. Televizija je zastarjeli medij. Oko nas su strojevi koji pomalo preuzimaju naš život.

Pa gdje je tu opasnost, mislite? – Što ću se ja igrati s Ragnarom, unukom? – pitam Silvu i Branku. Bit ću mu zanimljiva za druženje najviše do njegove treće godine, dobra poduka dok ne progovori „baba“ i „mama“. Koju igru mu mogu ponuditi a da mu ne bude spora i dosadna? Jer, kad mu se pred očima izmjenjuje stotine sličica velikom brzinom a on se pomoću tehnike nalazi u središtu zbivanja kakve god priče želi, može li mu biti zanimljivo crtanje bojicama ili čitanje priče o Ivici i Marici? Žele li se djeca više igrati „Čovječe ne ljuti se“ od igrice u kojoj su im zauzeta sva osjetila zvukovima, bojama, mirisima, u kojima pršti senzacijama?

Karikiram, ali sve ove bojazni nisu bez razloga. Kroz igru se družimo, povezujemo, učimo, kroz igru stvaramo tisuće međusobnih niti koje nas povezuju za cijeli život. Kako da stižemo svoju djecu ili još teže unuke u svijetu u kojem na njih napadaju sa svih strana a mi smo sve manje sposobni uopće shvatiti o čemu se radi, kako se uključuje, gdje se pokreće, na kojem nivou je dobar, na kojem loš.

– Život baš postaje težak – ironizira Branka. – Nekad je dobar kauboj jahao na bijelom konju a loš na crnom i to je bilo to. A čime ćeš privući svoga Ragnara? Baaaka,  skuhaj mi onu svoju juhu, vikat će, ispeci onaj svoj kolač. – Da, da, te igrice zaista nikad ne izlaze iz mode – dodaje Silva.

Razmišljam i o Interliberu koji je unatoč tehnici svake godine sve posjećeniji i to mladim osobama. Razmišljam o pričanju priča prije spavanja, o škakljanju i smijanju na travi na dvorištu kuće na selu, o gledaju zvijezda padalica zamotani u deke, o glistama koje čekaju ribolov u obližnjoj rijeci, o vožnji biciklima, kartanju uz svijeće kad nestane struje. – Baka, nemaš pojma – tada neće zazvučati ništa teže od prikrivenog smiješka.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×