Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Plakat ću sutra

Piše: Lea Banović, 02.08.2017.

Svi razgovori ovih dana počinju i završavaju s temperaturama zraka, nesnosnim vrućinama, preporukama kako se zaštititi. Treći, najžešći ovogodišnji toplinski val zasjenio je u našoj kući čak i pismo uručeno mami dok se ne sluteći smješkala poštaru.

Stigla je obavijest o novom porezu, o tome kako sami sebe po tko zna koji put moramo prijaviti vlastima, te prijetnja što će nam država činiti ako to ne uradimo. Već sam potpisala peticiju protiv ovog „ispod žita“ provučenog zakona pa sam pismo gurnula na ormarić među ostale „plakat ću sutra“ predmete. Zemlja u kojoj su ustaše i partizani važnija tema od uvođenja novih zakona koji najdublje zadiru u svakodnevni život i (ne)mogućnost življenja očito nije ni zaslužila bolje.

Grunfu sam, po njenim željama, odvukla ležaljku u hlad kuće. Borovi više nisu dovoljno gusti. Čita knjigu. Sinoć mi je, dok smo se spremale na spavanje, rekla kako je sretna što me ima. Gledala sam ju onako sitnu, nemoćnu i potpuno ovisnu o drugome, a sve ljutnje njenim ponašanjem djeteta, inatima, sitnim staračkim zločestoćama i sebičnostima, nestale su u trenu. Kad se najviše naljutim (a najviše zato što se uplašim) sjetim se kako je starost teška. I tu mislim na pravu, ozbiljnu starost, visoke godine u kojima, kad poživiš, tijelo počinje otkazivati poslušnost, dio po dio. Čini se, odjednom, ne možeš sam. A kad ne možeš sam, ovisiš o drugome i tu granica između onog istinski ljudskog, između dostojanstva i onog drugog, postaje jako, jako tanka i nesigurna.

Grunf čita, ja razmišljam u sobi uz kompjutor. Ljeto je 2017. , sjetim se kako Vlado ističe godinu kad želi podvući trenutak. Tko zna hoću li se baš ovog ljeta i ove vrućine, kava na dvorištu s dragim susjedima, Tanje uvijek spremne „za akciju“ , sjećati za koju godinu kao posebnih, sa sjetom?

Vijesti kažu da je turista toliko da više ne stane niti jedan. Od deset građana naše zemlje šest ih ne ide nikuda. Za one koji kroje zakone, koji ih izglasavaju i čiji odmor traje dva i pol mjeseca moram istaknuti da to nije zato što ne znaju koju destinaciju odabrati. Ministar turizma sinoć priča o budućnosti zdravstvenog turizma. Ministar zdravstva je vjerojatno sretan. Možda bi mogao zatražiti još koje dodatno zdravstveno osiguranje i to kao obvezno za sve koji ne mogu koristiti zdravstveni turizam a željeli bi. Možda bi mu ministar rada mogao sugerirati da to zatraži kad umirovljenici budu uljuljkani povećanjem mirovina prosječno oko šest Eura.

I tako, s mislima o Grunfu i njenoj sve većoj nemoći, o troškovima, nametima, o našoj građanskoj ljudskoj nepokretnosti, o tome kako bi samo malo tolerancije bilo dovoljno za ugodniji život, dočekala sam i noć. A s noći, ovdje je konačno i toplinski podnošljivije.

Treba izaći na dvorište i iz sveg glasa povikati: kaaaaavaaaaa! – moje je rješenje za bolje raspoloženje. Iz susjednih kuća provirit će nasmiješene glave. A onda treba pristaviti kavu, posložiti šalice na podložak,  dodati vrčić s mlijekom, tanjurić s kolutićima keksa, bokal s ohlađenim sokom, izvući stolice na travnjak, podmetnuti stolčiće. Jesen će ionako doći.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×