Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Pismo

Piše: Lea Banović, 12.12.2016.
Ne ljuti se, dragi moj, pamtim da sam ti zadnje pismo poslala prije pedesetak godina. Ne opravdavam se ali...

Dragi moj, možda neobično za početak pisma, ali pozivam te da se prisjetiš dana kad se konačno nakon duže razdvojenosti sretneš s prijateljem. Želiš mu puno toga ispričati, no dok sjedite uz kavu i pivo imate si što reći prvih petnaest minuta. Razmijenite osnovno a onda sjedite u tišini. Pa nema se tu što pričati, mislite, ništa se ne događa.

I meni se ponekad čini da mi dani teku uvijek isti, jednolični, tu i tamo s nekim pomakom. A onda, kad pogledam unazad i kad želim sumirati, zaprepastim se, knjiga bi se mogla napisati.

Dugo ti se nisam javljala. Volim Internet i nemam ništa protiv mailova. Međutim, ono kad tražiš, biraš, možda sam izrađuješ, smišljaš tekst i moraš na poštu dok šalješ pravu papirnatu čestitku, meni je još uvijek veselje. Retro je ionako svako malo u modi, zar ne? I tako, smišljam tekstove za svoje Božićne čestitke i sjetim se tebe. Mislim, moram se obratiti baš tebi, ti si posebno ovih dana glavni, tebi vjeruju.

Ne ljuti se, dragi moj, pamtim da sam ti zadnje pismo poslala prije pedesetak godina. Ne opravdavam se ali to je možda zato što sam u međuvremenu malo zaboravila na maštu, na moguće nemoguće. Možda me je udario pubertet, pa škola, pa naprosto sve ono što drugi žele od tebe, što moraš, što si dužan, što je potrebno… A onda dođe dan kad više ništa ne moraš. Konačno malo zastaneš i opet uhvatiš baš svoj ritam, onaj koji ti najviše odgovara. Počnu ti se otvarati  neki davno zaboravljeni prozori a kroz njih opet ugledaš boje, mirise, ritmove. Vraćaš se sebi. E, to ti se dogodilo i meni.

Dragi moj, kad pogledam unazad, ne znam od kud bih počela. Nema više puno prijatelja i voljenih osoba. Selila sam, putovala, išla u škole i mijenjala poslove, rađala i držala za ruku umiruće, veselila se i tugovala. Preživjela sam čak i jedan rat, mnogi moji nisu. Svašta bi se tu dalo pisati, o nekad, o sada, o lošima i o dobrima, ali zapravo nema smisla jer i opet, vjerujem, bitno je gledati naprijed. Što je bilo, prošlost je. Nekako vjerujem da je to tako na cijeloj planeti i da tako i treba biti.

Nemoj, molim te, slati svoje. Navrati sam u naše krajeve, ako stigneš. Potrebne su nam tvoje pune torbe optimizma i nade. Zaželjela sam se smijeha, opuštenih ljudi i vedrih lica. Posjeti naše bebe i malu i veliku djecu, naše bolesne i stare. Posebno te molim, posjeti one koji nemaju nikoga da ih obiđe. Razmaši se veseljem i budi velikodušan.

Meni navrati tek toliko da mi kucneš na prozore, da si mahnemo i da znam da si tu. Kavu ćemo popiti drugom zgodom. Dragi moj Djede Mrazu nadam se da ti je Baka Mraz dobro i da s jednakim veseljem kao u mom djetinjstvu tutnjite planetom. A ja ću ti pisati i dalje. Možda ne često, možda ne svake godine, ali kroz dvadeset ili trideset godina – sigurno.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×