Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Oglas

Piše: Lea Banović, 29.08.2016.
- Nećeš valjda - mama se najprije smije dok joj čitam oglas koji sam složila u šali...

„Posuđujem mamu. Sitna, mršava ženica, pokretna uz pomoć štapa. Osamdeset četiri godine. Potrebna pomoć pri oblačenju čarapa i cipela (jedna noga). Pristojna kad hoće.

Desetak svojih životnih priča od 1939.  do  1965.  godine s jednakim žarom i gotovo istim redom rečenica i izborom riječi prepričava svakome tko je voljan slušati i po nekoliko puta u danu. Ne sjeća se što je bilo prije dva sata ili jučer. Prekraja povijest. Događaje u kojima ste i sami sudjelovali prepričava na sasvim nove načine, dodaje im nove sadržaje, ljuti se ako ne priznate da je bilo baš tako. Inače mirna, ali sklona kuknjavi i žalu da ju nitko ne razumije. Po vlastitom tumačenju nikad nije gladna. Shvatite to s dozom opreza jer hrana nestaje s tanjura. Za sve što ne voli jesti tvrdi da joj smeta i da su joj doktori zabranili još davnih dana. Sve što voli jesti nekontrolirano jede bez obzira mora li nakon toga pojačati lijekove ili ne. Budite spremni na nabavku i doziranje desetaka lijekova dnevno. Neki su vrste lakših droga pa to može biti i prednost. Telefonira prijateljici ne da vidi je li ozdravila nego da prekontrolira je li možda umrla. Već dvadesetak godina oprašta se svake godine iznova sa svima jer se iduće godine vjerojatno više nećete vidjeti. Sve slabije čuje ali čuje sve što ne bi trebala čuti pa se onda satima ljuti. Tvrdi da joj je svejedno i da ju baš briga za sve ali ne izlazi iz kuće da se dobro ne namjesti pred ogledalom, popravi frizuru, uskladi boje na odjeći.“

 

– Nećeš valjda – mama se najprije smije dok joj čitam oglas koji sam složila u šali. Tvrdim da ću ga staviti na Njuškalo. Za nekoliko dana zatvaramo kuću u kojoj sam joj pravila društvo dva mjeseca i vraćamo se u Zagreb. Njoj se ne ide, ja sam se Zagreba zaželjela, pa predlažem da problem riješimo tako da joj preko oglasa nađemo nekoga tko će ju privremeno „posvojiti“  pa da ostane i dalje u njoj voljenom mjestu. Puno smo se puta u ova dva mjeseca naljutile jedna na drugu. Osim u mom ranom djetinjstvu nikada nismo živjele zajedno i sad je bilo potrebno  strpljenja, razumijevanja i popuštanja s obje strane da uskladimo genetski i generacijski naše izrazito različite ličnosti i živimo na način da dani budu što ugodniji za obje. Majka i kći koje to nikad nisu bile kao u lijepim književnostima, uvijek na distanci, s nikad izgovorenim „optužbama“ , nikad riješenim odnosima. Cijeli naš život probleme je bilo lakše gurati pod tepih i praviti se da je sve baš kako treba biti.

– Ti mene ne razumiješ – kaže mama koja nikada nije pokušala razumjeti mene. – Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine – uvijek dodaje na kraju kao točku na i.

Ovaj puta sam prešutjela odgovor. On je uvijek: – Da bar vidim. To bi samo značilo da ću doživjeti tvoje godine.

Spremamo se na spavanje. Mama je pomalo sumnjičava, u prolazu pogledava računalo tražeći je li otvorena stranica oglašavanja. Toliko me ipak pozna da zna da sam spremna na svašta.   Konačno, zaključuje da je za večeras dosta i odlazi šepajući u svoju sobu. Gledam u njena sitna staračka leđa i bude mi žao i moje ljutnje i izgovorenih riječi i života koji tako brzo prolazi.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×