Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

O zdravstvu, poslovanju i sramoti

Piše: Lea Banović, 26.09.2016.
Treba li zamjeriti svima kojima se to dogodilo a nisu reagirali, koji su bili na liječenju i koji će tim istim liječnicima morati opet? Treba li apelirati za privatiziranje zdravstva, a da bi se konačno uvelo reda?

Krenula je jesen. Tema za pisanje je sve više i baš kad mi neka „sjedne“ i mislim da o njoj treba govoriti i da će možda zanimati sve koji čitaju, dogodi se neka nova koja prekrije sve prije nje. Tako sam ovaj tjedan sujete nekih poznatih „učitelja života“, postizborna prepucavanja i kupovanja dok gladni čekaju da se nešto dogodi, ekstremiste koji se sve češće glasaju posvuda oko nas i još mnoge druge priče o kojima bi valjalo pisati, ostavila po strani.

Šetala sam po internetu, svratila prijateljima na facebook i naišla na raspravu vezanu uz naše zdravstvo i ponašanje odgovornih u zdravstvu. Manuela je postavila temelje a odmah se javila gomila ljudi koji su svjedočili vlastite primjere ili primjere svojih poznatih. Radi se o situacijama u kojima odlazite na liječenje u bolnicu. Bolnica obavi svoje i pošalje vas kući ali vas evidentira kao da ste još kod njih i to produži na tri do pet ili više dana. Primjerice, operativni zahvat obavite u četvrtak, puste vas kući ali vas službeno evidentiraju kao da ste u bolnici sve do ponedjeljka.

Bolnice su u dugovima, slažu se svi koji komentiraju ili iznose svoje primjere, a nije ih malo. Slažu se i da je to stalna praksa naših bolnica koja se prešutno tolerira i za koju je teško da ne znaju i u HZZO i u pripadajućem ministarstvu, odnosno oni koji odobravaju sredstva za trošak liječenja. Zdravstvo prihode, čini se, doživljava kao ničije odnosno državne, a državu baš briga ili joj je tako lakše. Treba li zamjeriti svima kojima se to dogodilo a nisu reagirali, koji su bili na liječenju i koji će tim istim liječnicima morati opet? Treba li apelirati za privatiziranje zdravstva, a da bi se konačno uvelo reda? Ako se neodgovorno naplaćuje novac poreznih obveznika (jer to je novac svih nas), što se i kako još radi, o čemu nemamo pojma?

Moja mirovina je iznad prosječne ali ipak puno manja nego što sam zarađivala cijelog života. Pomirila bih se s činjenicom velikog pada svog standarda i standarda moje obitelji, u ime svih onih koji nisu imali priliku ili nisu znali zarađivati, da i na to malo mirovine država nije sjela opet i ponovo porezima i doprinosima. I ne samo to, iz te i takve mirovine uzima mi ne pitajući preko 170 kuna za dodatno zdravstveno osiguranje. Da se razumijemo, ne za moje dodatno zdravstveno osiguranje, koje sama uredno plaćam, nego kao neku vrstu solidarnosti sa svima koji to ne mogu, odnosno valjda i s ovim bolnicama i njihovim transparentnim (koje li grozne i baš od političara rado korištene riječi!) i „odgovornim“ poslovanjima!?

Iz svega zaključujem, ako nismo spremni djelovati, ako nismo spremni na upornu i mukotrpnu borbu, bolje da ne znamo što sve i kome plaćamo i tko sve i na koji način troši naš novac, jer ćemo samo opet dospjeti u te iste bolnice. I možda je baš u tome „kvaka“ što svi šutimo i pravimo se da je sve u redu – i bolnice, i HZZO, i političari, i novinari i svi oni koji bi trebali prvi upozoravati ali i korisnici njihovih usluga, mi građani.

Nevezano za ovo, ali ipak ne mogu da na kraju ne ubodem: koji su to ljudi, koji je to svijet i koja je to zemlja gdje se piše peticija da se ukine mini bus koji vozi iz doline na brdo i uglavnom prevozi starije kojima bi to brdo bez busa bilo gotovo nesavladivo? Koji su to ljudi koji sastavljaju peticije s obrazloženjem da im taj bus smeta jer prolazi kroz ulicu u kojoj su kafići i ometa ih dok piju kavu? To su građani Hrvatske, a stanuju i žive u Zagrebu, na sramotu i grada i države i sustava.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×