Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

O djeci, starcima i druženju

Piše: Lea Banović, 05.09.2016.
Zdrav i jasan poredak. Svi znaju svoje mjesto, svoju ulogu, svi su voljeni, paženi i maženi ali se zna jasno tko su roditelji a tko djeca. I to mi se sviđa.

Sigurna sam da ste se barem jedanput našli u situaciji da sjedite s društvom u kojem ima i male ili malo veće djece. I uskoro, djeca preuzimaju glavnu riječ, a cijelo se druženje pretvara u tepanje ili nadvikivanje, u slušanje velikih dječjih misli, a od druženja ni d, od razgovora odraslih ni r.

Kao da su djeca roditelji a roditelji djeca, uloge su se pomiješale a roditelji zaboravili da su roditelji i da djeca unatoč svim modernim tumačenjima njihovih osjećajčića trebaju znati, tako ja mislim, svoje mjesto, koje sasvim sigurno nije za stolom odraslih.

Još je gore kad djeca divljaju po prostoru, kopaju po ladicama vaše sobe, vade stvari iz vaših ormara, a roditelji mirno sjede i ne reagiraju. – Djeca su živahna – kažu, dok se vama diže kosa na glavi i jedva čekate da odu, nadate se da ćete ih vidjeti kad im potomci prođu pubertet.

Tehnike su različite. Ja sam jednom upotrijebila urlik i uspjelo je. Djeca su se skutrila u majčinom krilu i bila mirna do rastanka. Drugi puta sam djevojčicu pitala mogu li ja u njenoj sobi uzeti sve njene igračke i bacati ih po sobi, kopati po njenim ladicama i curica je, zamislite, prestala.

Sjedim ovih dana kod susjeda, novih prijatelja. Tanja i Tomislav su mladi ljudi s troje djece, od osnovnoškolske dobi do studenta. Svako druženje u bilo koje doba dana ili noći kreće s pozdravljanjem svih nas, s razmjenom pitanja i odgovara, šala, kratkim zajedničkim sjedenjem oko stola. Potom, ako se djeca (a nisu to više ni mala djeca) sama ne dignu od stola, Tanja samo kaže riječ ili pokaže rukom i oni se dižu od stola i odlaze svatko svojim poslom a mi, nazovimo nas odrasli, ostajemo sjediti, razgovarati, tračati, psovati politiku i političare,  jesti i piti, smijati se ili galamiti – kakav je već dan ili raspoloženje, vanjski tlak ili trenutačni odnosi. I to mi se sviđa. Zdrav i jasan poredak. Svi znaju svoje mjesto, svoju ulogu, svi u toj obitelji su voljeni, paženi i maženi ali se zna jasno tko su roditelji a tko djeca.

No što kad je situacija obrnuta? Pitam Tanju i Tomislava što ako je za stolom stari roditelj ili susjed a ponaša se jednako kao dijete, ne vidi da je društvo puno mlađe, da ima svoje zakonitosti i razgovore i da su priče o onome što se dogodilo prije 1944. godine, već puno puta ispričane i zamorne? Odgovora nema. – Ne možeš potjerati oca od stola, moraš otrpjeti – kaže Tomislav. – Ne možeš baki od 85 reći da ne može biti glavna cijele večeri za stolom četrdesetogodišnjaka – smije se Tanja. – A ne možeš ih, bome, ni po guzi – dodajem ja na zgražanje današnje pedagogije i zaštitara ljudskih i svih ostalih prava.

I zaista, sigurno ste svi barem jedanput bili u situaciji da vam dođe vaša ekipa a mama sjedne među vas i ne diže se. I dobro što se ne diže, nemam ništa protiv, jer barem u mojim godinama i nemamo baš neke velike tajne, a stariji su uvijek željni druženja i razgovora.  Međutim, mogu li puno stariji za stolom biti svjesni da nije dobro kad na svaku rečenicu prijateljice imaju svojih deset i ne prestaju. Kako ih zaustaviti? Kako reći „zaustavi se“  a da se ostane pristojan i ne naruši dostojanstvo? Kako objasniti da ni njoj ne bi bilo drago kad dođu njene prijateljice da ja sjednem među njih i ne dam im do riječi svojim pričama o situaciji na poslu.

Na kraju, kad sami postanemo takvi? Kad zaboravimo zaustaviti se, pozdraviti društvo i izaći iz sobe? – Starost je zbilja teška – kaže moja majka i ne ispušta daljinski iz ruke iako zna da je utakmica i da bi ju Vlado rado gledao na jedinom televizoru u vikendici.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×