Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Ne dugujemo im ništa – primjer dobne diskriminacije starijih osoba na internetskom portalu

Piše: Dorijan Vahtar, 26.08.2016.
"Starije su osobe svojim sudjelovanjem na referendumu ukrale budućnost mlađim generacijama te bi stoga starijim osobama valjalo zabraniti sudjelovanje na sličnim referendumima..."

Nakon opisanog idiličnog i empatičnog međugeneracijskog dijaloga  majke i sina o političkim opredjeljenjima, novinski članak postaje izrazito diskriminirajući prema starijim osobama što je očito iz autorove argumentaciji da su starije osobe svojim sudjelovanjem na referendumu ukrale budućnost mlađim generacijama te bi stoga starijim osobama valjalo zabraniti sudjelovanje na sličnim referendumima koji se odnose na budućnost mlađih generacija. Tako strukturiran, članak poprima oblik dobističkog manifesta kojim se starije osobe isključuju iz pojedinih aspekata političkog i društvenog života zajednice.

Pretražujući internet naišao sam na omanji članak objavljen na jednom britanskom i australskom portalu koji se referirao na rezultate Brexita – nedavno održanog referenduma u Velikoj Britaniji na kojem su britanski građani odlučivali o ostanku u Europskoj unije ili izlasku iz nje. Na opće iznenađenje europske, ali i britanske javnosti, glasači su izabrali izlazak iz europske obitelji. (originalan članak pročitajte na: http://www.theaustralian.com.au/news/world/the-times/brexit-the-wrinklies-have-well-and-truly-stitched-us-up/news-story/e5ce4775e7ce94a03727ea7e79a729e5)

Tekst započinje opisom spontanog razgovora autora i njegove majke – umirovljenice izrazito konzervativnog političkog uvjerenja i velike simpatizerke Margaret Tacher – o tome tko će glasati za koju opciju na predstojećem referendumu. Majka mu u jednom trenutku obznanjuje da će se opredijeliti jednako kao i on jer „na kraju krajeva“, argumentira majka „ja ću uskoro umrijeti stoga nije važno što ja mislim. Rezultati ne će utjecati na mene“. Autor nakon toga nastavlja rečenicom „da je barem svaka starija osoba u Britaniji imala toliko poniznosti  da razmišlja na jednak način i glasanje prepustila generacijama na koje će rezultati izravno utjecati.“

Na tom mjestu novinski članak, nakon opisanog idiličnog i empatičnog međugeneracijskog dijaloga  majke i sina o političkim opredjeljenjima, postaje izrazito diskriminirajući prema starijim osobama što je očito iz autorove argumentaciji da su starije osobe svojim sudjelovanjem na referendumu ukrale budućnost mlađim generacijama te bi stoga starijim osobama valjalo zabraniti sudjelovanje na sličnim referendumima koji se odnose na budućnost mlađih generacija. Tako strukturiran, članak poprima oblik dobističkog manifesta kojim se starije osobe isključuju iz pojedinih aspekata političkog i društvenog života zajednice.

No u kojim se konkretnim autorovim postupcima i argumentaciji uočava diskriminacija starijih osoba? Primjera je zaista mnoga pa krenimo redom. Prije svega autor koristi uobičajenu logiku mnogih diskursa diskriminacije poput rasizma i seksizma te u tekstu uspostavlja binarnu opreku Mi i Oni pri čemu su Oni predstavljeni negativno: kao strani, prijeteći i drugačiji od nas, dok je element Mi opisan  pozitivno i predstavljen kao žrtva skupine Oni. U ovom slučaju autorovo Mi su mlađe generacije, a Oni su starci, generacija 65+ koja je prezentirana vrlo površno i homogeno za što autor koristi uobičajene i vrlo raširene društvene stereotipe i predrasude. Tako su starije osobe u njegovom tekstu opisane kao izrazito konzervativne, s manjkom empatije i razumijevanja, informatički nepismene i općenito tehnološki zaostale. Osim toga, autor za opis starijih osoba koristi vrlo pogrdne izraze poput „naborani gadovi“ ili „smežurane stare ruke kojima će drhtavo ispuniti referendumski listić“ čime grubo krši osobno dostojanstvo starijih osoba i načela političke korektnosti u razvijenim liberalnim demokracijama.

U članku im daje izrazito aktivnu ulogu u procesu referendumskog odlučivanja i implicitno ih optužuje da su oni ključni i jedini krivci što je krajnji rezultat izlazak Britanije iz Europske unije, dok svoju generaciju (Mi) lišava bilo kakve odgovornosti i djelovanja te ih predstavlja isključivo kao žrtve homogene i stereotipno opisane starije populacije.

U nekom od sljedećih članak pisat ću o problematičnosti i znanstvenoj neutemeljenosti spomenutih stereotipa i predrasuda, kao i o promašenosti plošnog i homogenog prikazivanja starije populacije, a u ovoj analizi osvrnut ću se na problem koji smatram mnogo opasnijim i pogubnijim ne samo za starije osobe, nego i za čitavo društvo: huškačkom pozivu na uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, konkretnije rečeno: prava na „opće i jednako pravo glasa“ zajamčenog Člankom 21. 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Također, dotaknut ću se i nekih nelogičnosti u koje upada autor u procesu argumentiranja svojih stavova.

Kao što je često slučaj, uskraćivanje prava drugim osobama ili skupinama uglavnom proizlazi iz osobne neemancipiranosti i neosviještenosti te iz općenitog nepoznavanja značenja ljudskih prava. To je jasno vidljivo u autorovoj tezi da suvremenoj generaciji starijih osoba ne dugujemo ništa i da ih jednostavno trebamo odstraniti iz procesa odlučivanja koji se odnose na budućnost mlađih generacija te takvu vrstu političkog sudjelovanja ograničiti na dobnu skupinu građana od 16 do 60 godina.  Svoj stav potkrjepljuje time da suvremene generacije starijih Britanaca nisu patile i borile se za dobrobit budućih generacija, nego su uživali u pogodnostima države blagostanja. Takvo razmišljanje u sebi sadržava ideju prava shvaćenih kao društvene privilegije koja se zaslužuje dobrim ponašanjem, djelovanjem ili nekim herojskim podvigom. Takvo razmišljanje suprotno je ideji međunarodnog sustava ljudskih prava u kojem stoji da temeljna prava i slobode pripadaju svima podjednako i neovisna su o spolu, dobi, sposobnostima, rasnoj, etničkoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti. Riječ je o temeljnim i neotuđivim pravima koje posjeduje svako ljudsko biće.

Osobnu neemancipiranost, građansku neobrazovanost i političku naivnost autor iskazuje prilikom opisivanja donošenja odluke da svoj glas da opciji koja se zalaže za ostanak Britanije u Europskoj uniji. Naime, u predizbornim anketama uočio je da je dobna skupina 65+ naklonjenija izlasku države iz Europske unije, te je na temelju toga donio odluku da će glasati za ostanak, a to je argumentirao stavom „Starci su uvijek u krivu, o svemu“. On nije pročitao političke programe, odvagnuo prednosti i nedostatke obje opcije te na temelju svojih uvjerenja, stavova i promišljanja donio najbolju odluku za svoju budućnost i budućnost svoje generacije, nego se naivno odlučio za političku opciju za koju je zaključio da je suprotna političkim uvjerenjima većine starijeg britanskog stanovništva.

Međutim, pritom se ne libi grubo optužiti starije za ukradenu budućnost mlađim generacijama. I to je glavno mjesto nelogičnosti autorove argumentacije. Optužujući starije osobe i portretirajući mlađe generacije kao žrtve staračkog glasovanja on nije u mogućnosti razumjeti vlastiti propust i općenito najveću slabost svoje generacije: političku neobrazovanost, naivnost i površnost te općenitu apolitičnost i pasivnost. Tome u prilog govori i rečenica kojom završava svoj tekst: „Nikad više ne ću u javnom prijevozu ustupiti starijoj osobi mjesto za sjedenje“. Umjesto građanskog aktiviranja, povezivanja i političkog djelovanja s ciljem vraćanja i osiguravanja navodno ukradene i nesigurne budućnosti za mlade, autor nudi iracionalnu djetinjastu pakost – neustajanje starijima u javnom prijevozu.

Ovako argumentiran novinski članak britanskog autora nažalost nije usamljena ili izdvojena pojava, nego predstavlja jedan od brojnih simptoma koji upućuju na dobnu diskriminaciju starijih osoba kao vrlo raširen fenomen u svim europskim državama (više o tome čitajte u našim rubrikama Dobizam i Istraživanja), stoga je krajnje  vrijeme da ga europske i nacionalne institucije prepoznaju i započnu sa sustavnim osvješćivanjem i senzibilizacijom javnosti o pravima i potrebama starijih osoba. Također, članak upućuje i na nužnu emancipaciju i aktiviranje mlađih generacija koje će biti utemeljeno na načelima ljudskih prava, mirotvorstva i dijaloga. U tom procesu mladi puno mogu naučiti od starijih, jer upravo su starije generacije izborile mnoga prava koja danas olako shvaćamo (primjerice: jednako pravo glasa za sve, javno financirano zdravstvo, školstvo i socijalnu zaštitu…), borile se protiv rasizma i seksizma te rušile totalitarne i autoritarne političke režime… tijekom čitavog 20. stoljeća.

 

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×