Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Nazad je nemoguće i ne treba

Piše: Lea Banović, 29.03.2017.
Treba pokušati razumjeti. Treba uvažavati da smo različiti i da je baš u tome ljepota života. Treba se veseliti malim stvarima. Treba učiti, učiti i raditi dok god vas služi mozak i tijelo. Na kraju, treba se organizirati – ne prijetnjama pozivanjem na ulice, kako ovih dana čitam u našoj štampi, ne pozivanjem na diskriminaciju starijih, ne ponižavanjem drugoga, ne manipulacijama još k tome netočnim podacima po principu „tri puta ponovi laž i ona postaje istina“. Treba puno toga, a sve je tu i sve je moguće.

Na veslačkoj stazi uz jarunsko jezero ovo je doba godine kristalno jasnih dana. Nema ljetnih mekanih obrisa koji se gube u titranju zraka. Nema zimskih kapljica vlage koja prodire i kroz deblje kapute. Samo jasni obrisi mladog još blijedozelenog lišća, sunce, pljuskanje vesala po vodi, trkači, mame s bebama u kolicima. Povremeno prođeš kroz oblak teškog mirisa rascvjetalih grmova.

Koru nisam vidjela dugo, dugo. Živjela je godinama u Americi i sad se vratila u Hrvatsku. Hodamo i pričamo. Zanimljive su mi te njene opaske o svemu što primjećuje oko sebe, a na što smo mi starosjedioci oguglali, kao da su normalne. – Nije mi jasno zašto svi u isto vrijeme moraju ući i izaći iz tramvaja. Zašto oni koji ulaze najprije ne pričekaju da izađu oni koji to namjeravaju – kaže.

Samo sam se nasmijala. Dotaknuli smo se brojnih tema pa tako i starijih, s kojima se na razno razne načine, pa i poslom koji je radila, bavila u Americi. I nije to prva priča koju slušam, a koja uvijek teče na isti način, što mi ovdje nerijetko zaboravljamo. Danas, svuda oko nas, ako imaš novac, kapital, bit će ti lakše. Ako si smješten u dom za starije u kojem sve usluge koje želiš platiš po ekonomskoj cijeni život će ti biti drugačiji nego ako si u tzv. državnom domu   s osnovnom zajamčenom skrbi. Novac sasvim sigurno nije najvažniji i nije važniji od dobrog čovjeka i njegovog razumijevanja ali pomaže da svi koji ne mogu više sami, koji su bolesni, ovise o drugima, nemoćni – žive lakše.

Ovih dana liječnik specijalist odredio je novu medicinsku terapiju mojoj mami. Liječnica opće prakse koja dolazi u njen dom najprije je odbila promijeniti dotadašnju. Nakon podosta živciranja i komuniciranja, zahvaljujući osoblju doma pristala je napraviti ono što je trebala odmah. To je samo mrvica života starije osobe kojoj svjedočim i nakon čega se pitam: kako li je tek onima koji nemaju nikoga, o kojima nitko ne brine i koji su u tim godinama prepušteni sebi i – državi.

Da se razumijemo, nismo mi ovdje specifični. Po Korinom pričanju, po pričanju kolegica iz zapadnih država u susjedstvu, nema među nama velike razlike. Državna skrb je jedan nivo, privatno plaćeno drugi. Samo što mi to još u svojim glavama nismo sasvim osvijestili. Još uvijek se grčevito držimo davno prošlih vremena u kojima se posao nije mogao izgubiti (osim zbog politike) pa si mogao i piti i spavati na poslu a da ti nitko ne može ništa, da mirno doživiš mirovinu. Škole su bile besplatne a nastavnici držali dodatne satove bez pitanja o honoraru. Roditelji su bojali školske zidove zajedno s nastavnicima za vrijeme praznika. Nije nam trebalo dodatno zdravstveno osiguranje da bi imali sve potrebne medicinske usluge. Mirovine su bile 80 posto plaće, a toplice su se mogle dobiti na „socijalno“ bez puno čekanja i previše liječničkih potvrda.

Iako bi to mogli pomisliti – ne žalim za tim vremenima u kojima sam i sama živjela. Bilo je tada puno dobrih stvari ali i onih drugih. Koliko dobrih toliko i više onih za koje  danas samo mogu reći „ne ponovilo se“.

Sve se neprekidno mijenja. Danas ni sami nismo isti kao što smo to bili jučer, pa zašto bi svijet oko nas stao i prestao se mijenjati. Nazad je nemoguće i ne treba.

– A što treba? – pitam Koru.

– Treba biti čovjek i prijatelj. Treba pomagati drugima. Treba pokušati razumjeti. Treba uvažavati da smo različiti i da je baš u tome ljepota života. Treba se veseliti malim stvarima.   Treba učiti, učiti i raditi dok god vas služi mozak i tijelo. Na kraju, treba se organizirati – ne prijetnjama pozivanjem na ulice, kako ovih dana čitam u našoj štampi, ne pozivanjem na diskriminaciju starijih, ne ponižavanjem drugoga, ne manipulacijama još k tome netočnim podacima  po principu „tri puta ponovi laž i ona postaje istina“. Treba puno toga, a sve je tu i sve je moguće. Nemojte stalno gunđati. Stalno kukate i sjedite od jutra do navečer na istom mjestu. Pohvalite umjesto da kritizirate – kaže Kora.

Šutimo. Oko nas je zeleno, zeleno, svakog sata sve zelenije. Zapravo, dok trepneš okom, evo ljeta.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×