Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Možda je političare sram

Piše: Vesna Širanović, 04.10.2017.
Možda se iz zemlje bježi glavom bez obzira, sa sloganom „ako je tako našim roditeljima, kako li će tek biti nama“

Znate li zašto je 1. listopada važan datum i što se tada obilježava u cijelom svijetu? Velika većina naših građana, vjerujem, nema pojma. Velika većina građana starijih od 65 godina (a takvih je u Hrvatskoj, po „svježim“ podacima iz 2015. godine, 19 posto), isto tako vjerujem, nema pojma. Jer da nije bilo zagrebačkog Gerontološkog tuluma obilježavanje tog datuma ostalo bi samo na ponekoj lokalnoj zajednici i njihovu uvažavanju svojih starijih sugrađana. Zašto je, dakle, 1. listopada važan datum? Zato jer je Međunarodni dan starijih osoba. Kao takvog proglasila ga je Glavna skupština Ujedinjenih naroda još 1990. godine, a da bi se „naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće dobi.“ Proglašenjem međunarodnog dana starijih osoba željelo se potaknuti države da starijim članovima osiguraju zadovoljenje njihovih potreba i omoguće im sudjelovanje u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima.

I tako, eto nam još malo želja onih koji pišu međunarodne i domaće, kako volimo reći usklađene dokumente, bez stvarnog oživotvorenja. Treba li to obrazlagati? Treba li izvlačiti argumente o dijelu populacije koji u nas pripadaju među najugroženije i koji ni nakon 35 ili 40 godina rada ne mogu računati na mirnu i sigurnu starost?  U nas, u konačnici, umirovljenici ne uživaju u zasluženoj mirovini, ne igraju se s unučadi, ne putuju po svijetu da bi vidjeli ono za što do mirovine nisu imali vremena, ne bave se hobijima. U nas  umirovljenici kopaju po smeću natječući se s bržim i snažnijima, smišljaju kako bi još negdje zaradili nešto „na crno“, skapavaju u zabitima ili osamljeni u stanovima. U nas umirovljenici planiraju ulične mirne demonstracije, jer, čini se, govor ulice današnja vlast najbrže i najjasnije razumije. Dokazali su to brojnim primjerima, posljednji je onaj s Obiteljskim zakonom za čije je povlačenje iz rasprave trebalo tek jedan dan i tek nakon što se dobro organizirana Internet generacija „digla na noge“. Ministrica o čijem se području radi nije  jednako brzo ponudila ostavku, jer se nje to valjda ne tiče. A pokušavajući gledati optimistično, idemo vjerovati da se niti jedan ministar ili ministrica a ni drugi najviši državni dužnosnici nisu obratili javnosti uz Međunarodni dan starijih osoba, možda zato što ih je sram kako žive stariji i misleći na to koliko su sami učinili za njihov bolji život.

O zabrinjavajućem položaju umirovljenika danas govore samo njihove udruge i ponekad oni sami, ako za to uopće imaju mjesto i priliku. Stariji su u našoj zemlji nezanimljivi. Nekorisni. Dosadni. Nema se od njih, valjda, što naučiti. Kod nas se povijest piše uvijek ispočetka, od one generacija koja je upravo osvojila vlast. Što tu onda imaju reći oni koji su prošlost? Koju ja korist imam od toga? – pitali su me ponekad na terenu političari kad sam im donosila ideju, program, novac,  organizaciju – o tome kako skrbiti o starijima. Ne svi i ne svuda, ne treba generalizirati. Ali ipak, u zemlji u kojoj se ama baš nitko od onih koji zapravo odlučuju kojim ćemo smjerom dalje, barem ovom prigodom ne obrati svojoj trećini građana, a kamo li da predstavi novi projekt ili dobro ostvarenje starog, teško je zadržati optimizam. Možda se baš zato iz te i takve zemlje bježi glavom bez obzira, sa sloganom: „ako je tako našim roditeljima, kako li će tek biti nama?“.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×