Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kratka priča uz kavu i kolač

Piše: Lea Banović, 23.11.2016.
Što je dobro u stanju „biti u mirovini“? Ovih je dana to odlično izgovorio glazbenik Darko Rundek, rekavši i ovo: - Sad imam 60 i što sam stariji to sam manje obavezan udovoljavati obavezama. Osjećam se slobodniji nego ikad.

Već je uhodano druženje petkom u mom dnevnom boravku na Jarunu. Međutim, bio je ovo sasvim neplanirani petak, hitno sazvan „sastanak“ jer je i razlog bio za sve iznenađujući.

Olga, koja je po mišljenju svih nas imala posao na kojem se dobro osjećala i koja baš nikada nije kukala o tome kako jedva čeka mirovinu, je odlučila: kroz malo više od mjesec dana bit će umirovljenica. Bio je to dovoljno i radostan i tužan razlog da se okupimo prije naših redovnih druženja i da uz kavu, nešto slatko i malo tekućine pretresemo njenu odluku.

Dok sam u pećnicu gurala najlakše moguće izvediv ali svima drag kolač i zakuhavala kavu, diskusija se u dnevnom boravku rasplamsavala.

– Sigurno ste već doživjele da sjedite u kafiću i promatrate mlade – tumačila je Olga svoje razloge na pomalo neobičan način. – Osjećate se kao u filmu „već tisuću puta viđeno“. Točno znate što znače njihovi pogledi, osmjesi, dodiri a gotovo da znate i kako će scenarij teći dalje. E, drage moje, to vam se zove minuli rad. Pa sad vam je možda i jasnije zašto odlazim. Dosta mi je već istih, ponavljanih priča. Svakih nekoliko godina u firmu dođe mlada osoba a mi stari proživljavamo isto. Osoba je dobro obrazovana i pametna, nosi novu energiju i probija barijere koje su nama starima već teške i s kojima smo se pomirili. No, loše je to što misli da svijet počinje od nje, pa treba barem godinu dana da shvati da ne može sama.

U tren oka i ostali u sobi su počeli nizati svoje primjere, dobre i loše, pobijati Olgu ili joj povlađivati. Rasplamsala se diskusija o međugeneracijskim razlikama, o (ne)sposobnosti organizatora u tvrtkama da uvedu nove, najčešće mlade radnike u radnu sredinu, da povežu prednosti mladih i starih, da računaju na potrebu ravnoteže.

– Još malo pa nas ti problemi neće ni mučiti – otvorila je novu temu dežurna pesimistica Davorka, aludirajući na odlazak mladih iz Hrvatske. – Pogledajte samo posljednji popis stanovnika. Naš prosječni stanovnik star je 41 godinu. Među najstarijim nacijama smo u Europi. Umirovljenici su već 25 posto od ukupnog stanovništva. Ljudi su nam još uvijek slabo obrazovani. Bez ikakve je 2,7 posto a gotovo 53 posto sa srednjom školom.

Počelo je nadvikivanje o tome što je statistika i kako ju primjenjivati. Najslikovitija je bila Tea: – Kad vaš prijatelj ima 12 stanova  a vi ste podstanar, statistički svaki od vas ima šest stanova. Po meni život je ipak nešto drugo – zaključila je, a ja sam ih prestala „prisluškivati“.

Dok sam rezala kolač, sjetila sam se nedavne rasprave s  kolegicom oko jednog teksta. Nekoliko dana nakon nje čitala sam podatke istraživanja koji su potkrepljivali moje teze. Razmišljala sam o razlikama. Obje i pametne i obrazovane ali dijeli nas tridesetak godina rada u moju korist (ili na štetu!?). Ništa strašno, ali sve su to godine u kojima sam barem djelomično sudjelovala u stvaranju baš one stručne literature na koju se ona u našoj raspravi pozivala. Jesu li to ti nesporazumi koje Olga više ne želi rješavati? Možemo li se razumjeti i kako se svakoga dana ponovo boriti protiv obostranih predrasuda?

Ja sam Olginu odluku apsolvirala. Što je dobro u stanju „biti u mirovini“? Ovih je dana to odlično izgovorio glazbenik Darko Rundek, rekavši i ovo: – Sad imam 60 i što sam stariji to sam manje obavezan udovoljavati obavezama. Osjećam se slobodniji nego ikad.

U boravku su ušutjeli. Natovarila sam se tanjurima s kavom i kolačima i pozvala:

– Hajde društvo, nađite mjesto pred televizorom. Počinje krimi petak.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×