Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kod nas se to ne bi dogodilo

Piše: Vesna Širanović, 30.08.2017.

Potresne snimke iz jednog staračkog doma u Teksasu, danas gotovo crnohumornog imena “Prekrasan život“, objavljene na internetu, šokirale su me do kosti. Na fotografijama su korisnici tog doma, u foteljama ili stolicama, do struka ili pazuha u vodi u kojoj su, prema riječima medija sjedili satima, sve dok ih nisu izbavili volonteri. Zadesile su ih posljedice uragana koji tamo hara danima, a očito i još štošta drugo što bih možda najkraće nazvala nebrigom jednog novog svijeta okrenutog profitu, zaradama, samima sebi. Dok sam užasnuta gledala fotografije prva misao bila mi je: kod nas se to ne bi moglo dogoditi. Kod nas se to ne bi moglo dogoditi – tvrdim i danas. Možda sam jako, jako naivna ali nekako, još uvijek sam uvjerena da gunđamo, da smo negativni, da su nam svi drugi krivi, da smo lijeni, da volimo zgrabiti u mutnom i sa što manje rada, migoljiti, dočepati se rođaštvom, da smo svašta ali smo još uvijek tu kad je panika, još uvijek smo humani. Sigurna sam da bi unatoč svim nezadovoljstvima, siromaštvu, jadu (ili možda baš zato) svaki od nas (ili većina, točnije rečeno) da je u pitanju spašavanje života – spašavali. Najprije djecu, starce, nemoćne pa onda i sve ostale. Ne želim vjerovati da bi iz naših domova za starije pobjegli oni koji tamo rade ili pomažu ili oni koji su još pokretni i ostavili svoje susjede iz soba ili korisnike koji su nemoćni, da sjede u vodi do grla i čekaju. Koga? Volontere?

Druga stvar koju sam odmah potom uočila bila je smirenost na licima ljudi s fotografije.   Nema panike, vrištanja, plakanja, zazivanja. Na jednoj fotografiji žena čak nešto lista ili pokušava plesti. I nisam iznenađena. U tim sasvim nepoznatim licima prepoznajem pomirenost sa životom koju sam već toliko puta susrela i prepoznala na licima starijih, posebno onih u „visokim“ godinama. Nije rijetkost da vam netko tko je prešao 80. ili je još desetak godina stariji kaže da se ne boji smrti. To su godine u kojima si vidio gotovo sve što si trebao vidjeti i više, godine u kojima si obavio sve što si morao ili namjeravao obaviti, ljubio, tugovao, veselio se i žalovao, školovao, rađao, odgajao, pokapao… pa si pomiren sam sa sobom i sa životom i ne bojiš se. Shvaćaš puno toga što mlađi ne shvaćaju, vidiš što oni koji nisu doživjeli te godine ne vide pa ti je već davno jasno da postoji rađanje a postoji i umiranje i da je sve to tek život koji neminovno i uvijek ima svoj početak i svoj kraj.

I dok mislim na te pomirene starije u „Prekrasnom životu“ u Teksasu, na projektile koji lete između obiju Koreja i Japana i kockaju se našim životima, na požare koji, gle čuda, cvjetaju kad krene bura, na pripreme za proteste umirovljenika u listopadu, hvatam se za svoju malu oazu pozitive, mira i ljubavi – svoju malu obitelj od koje zaista sve počinje i na kojoj sve završava. Razmišljam o svom 85 godišnjem Grunfu koji se na dan ženidbe unuka i krštenja praunuka preobrazio u drugu, gotovo neprepoznatljivu osobu. Sjedila je s nama do četiri ujutro, naslonila štap uz stolac i odlazila na plesni podij, uživala, u dobrom raspoloženju živeći još danima.

Zvali me naivnom ili ne, da, sigurna sam da u njenom domu stariji ne bi sjedili satima u  kolicima potopljenim u vodi.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×