Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kakav otac takav sin?

Piše: Lea Banović, 28.04.2017.

Ragnar je zaspao na tepihu dnevne sobe. Pažljivo sam izvukla dudu. Ne mogu ga prestati gladiti po tek nedavno izrasloj kosici. Uskoro će njegova prva selidba i navikavanje na novi prostor. Razmišljam kako je prekrasno i zastrašujuće biti roditelj.

Nedavno, na društvenim se mrežama pojavilo „deset društvenih vještina koje bi svako dijete trebalo svladati“ – izvorno skinuto sa stranica Školskog portala. Komentari su uglavnom bili podržavajući ali i s primjedbama tipa: Netko bi trebao te stvari naučiti roditelje da bi oni to mogli prenijeti na djecu!  A tko je taj netko?- rado bih upitala one koji se pitaju. Tko je to drugi trebao obaviti nego roditelji roditelja?

I tako, čini se zapetljano ali nije. Ono smo što smo naslijedili kroz DNA naših predaka ali i ono što su nas naučili, prije svega, naši roditelji. Ono smo što smo čuli, vidjeli, doživjeli u svom vlastitom domu, u našim najranijim godinama. I to ne samo poticanjem, savjetima, ljubavlju naših roditelja i obitelji već njihovim primjerima, njihovim ponašanjem. Dobro je znano da dijete neće govoriti „hvala, molim, izvoli, oprosti“ ako mu se to objašnjava da mora, a ako obitelj međusobno i u komunikaciji s drugima to ne govori. Nakon polaska u školu, društvo vršnjaka i učitelji postaju sve važniji primjer, uzori. Roditelj je uvijek tu ali sve više je važno sve ono što zovemo društvom.

To je naravno ukratko i ugrubo filozofija odgoja djeteta kako ju ja vidim. Deset društvenih vještina koja se spominju su: predstaviti se; prihvatiti „ne“ kao odgovor; zatražiti pomoć; pokazati zahvalnost; slijediti upute; ispričati se; izvršiti zadatke; kontrolirati emocije; prikladno pokazati neslaganje; prihvatiti posljedice ili kritiku.

Sigurna sam da se svatko od nas može naći u vještinama „koje bi trebalo svladati svako dijete“. Jesmo li ih mi odrasli svladali? Svatko od nas bi se mogao sjetiti barem jednog prijatelja kojem bi mogao naći da ne zna „kontrolirati emocije“, a sve više njih ne zna „prikladno pokazati neslaganje“. Mediji ne pomažu, upravo najslađe, vjerojatno najisplativije im je baviti se baš onima koji od deset društvenih vještina ne znaju niti jednu. Potom se traži krivac, a u raspravi (u kojoj se najmanje koriste „pravila“) okrivljuju se društvo, političari, oni koji kradu, zapravo lijevi ili možda desni, oni koji nose U ili oni koji se diče zvijezdom … ma  drugi. Iako, radi se o nama, o našim pradjedovima, roditeljima, o nama samima. Radi se o našoj djeci.

Prije par dana Ragnarov otac je prolazio s prijateljem ispod prozora našeg stana. Pozdravili smo se i razmijenili par riječi. Prijatelj je vodio psa, spuštene glave, nije reagirao. Kasnije sam nazvala sina i rekla mu: Nadam se da se ti ne ponašaš ko tvoj prijatelj. Dovoljno bi bilo samo da je podigao glavu i rekao „dobar dan“.

Ragnar se budi i odmah kreće u akciju. Pužući na svoj sasvim osebujan način prema zabranjenoj svjetiljci, ovih dana najviše uči „prihvatiti ne kao odgovor“.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×