Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kad ostarim ne želim nestati

Piše: Vesna Širanović, 18.10.2017.
Starijima je zaista najvažnije prevladati osjećaj osamljenosti, napuštenosti, izoliranosti

Prije ne tako puno vremena gotovo da niste mogli otvoriti novine (pa zvale se one i dnevno-političkima) a da najvažnije vijesti nisu bile tko „radi na djeci“ ili tko, kako i gdje „puni baterije“. Uskoro, te su vijesti toliko učestale i preuzele naslovnice da su kao i sve kad je prečesto i previše postale predmetom sprdnje većine konzumenata medija. Kulminiralo je kad je jedan poznati glumac rekao da fraza „radimo na djeci“ u narodu ima sasvim drugačiji i jasniji glagol. Za „punjenje baterija“ legenda Mišo Kovač je u nekom razgovoru izjavio otprilike da on nije stroj, igračka ili aparat da se puni na baterije. I tako, pomalo, ova moda fraza gotovo bi nestala iz javnog života da se nije pojavila ekipa majstora kojima je baš taj već pomalo nakaradni način izražavanja hrvatskih crvenotepihaša poslužio da stvore pametan i duhovit spot. Oni su iz potrošene priče stvorili posve novu i smislenu, napravili „Punjač za seniore“, donatorsku kampanju zaklada Zajednički put i Slagalica kojom se želi prikupiti sredstva za fond Superseniori. Iz tog fonda bi se podržavali projekti udruga koje se bave pitanjima starijih. Starije osobe se pune, prepričano kaže spot, tako da ih se uključi u život zajednice, da ih se napuni pozitivnom energijom, novim znanjima i vještinama, zabavom, da se smanji njihova socijalna izoliranost.

– Kad ostarim ne želim nestati – najbolje je problem starijih u nas izrazio moj susjed odlazeći u mirovinu. Starijima je zaista, pokazala su to sva doduše lokalna i sporadična istraživanja, ali i sve ankete i razgovori, najvažnije prevladati osjećaj osamljenosti, napuštenosti, izoliranosti. Oni prije od svega žele da nisu nevidljivi, da ih se uvažava, da nisu samo smetala u redovima blagajni ili oni koji troše proračun (a tko ga je punio?).

Država i njene institucije su uglavnom slijepe pred naraslim potrebama svojih „osjetljivih“ skupina, djece, osoba s invaliditetom, starijih, a zadnjih godina i sve više posve osiromašenih i beskućnika. Gotovo na mjesečnoj razini zatrpavani smo molbama za doniranjem, mediji oglašavaju kampanje za prikupljanje sredstava za spas uglavnom djece. Ljudi se bore za život i pronalaze načine a problemi koji su davno trebali biti riješeni zakonima, propisima, sustavno, smisleno, na državnoj razini, se gomilaju. A civilno društvo i opet preuzima vodstvo dobrim i pametnim potezima, prestiže institucije i vladajuće i umjesto da lamentira o tome što bi trebalo – djeluje.

Država smo u kojoj je trećina stanovnika starija od 65 godina. Država smo u kojoj su upravo stariji na rubu ili ispod granice siromaštva a vlast se hvali povišenjem mirovina prosječno četrdesetak kuna kao svojim najvećim doprinosom kvaliteti življenja. U državi smo u kojoj su umirovljenici prisiljeni za život bez gladi boriti se štrajkom. O nadgradnji tog života, o  novim znanjima i vještinama, učenju, zabavi i svemu onome što čini prosječan i normalan život njihovih vršnjaka u Europi većina može samo sanjati. U nas čak ni gospodarstvenici kao da nisu čuli za nešto što u Europi i svijetu cvate kao „srebrna ekonomija“. Zato, dobrodošli svi mogući Punjači za seniore. A sve one koji samo mahnu rukom treba podsjetiti riječima iz kampanje Punjača: „Hvala vam unaprijed! I vidimo se. Prije nego što mislite!“

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×