Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kad odrastemo

Piše: Lea Banović, 20.01.2017.
Djeca su danas prezaštićena, roditelji im ne postavljaju potrebne granice, činimo ih invalidima za cijeli život, popuštamo im i ugađamo previše, ne provodimo dovoljno vremena s njima i sve tako...
dijete sa medvjedićem

Nije trebalo dugo, oko visokog stola na Cvjetnom trgu uskoro su svi galamili u glas. Sjetila sam se kako je osoba od struke, radeći na izmjenama Obiteljskog zakona, rekla kako je jako teško raditi jer svi misle da sve znaju o obitelji pa onda svi naravno o tome imaju i što reći (smatrajući da baš oni znaju najbolje). Ima još takvih područja, a jedno od njih je politika. Dovoljno je vidjeti što ljudi pišu po internetskim forumima i s kakvom sigurnošću kritiziraju tuđa a ističu svoja mišljenja, čuti rasprave, pa da je jasno da kod nas dosta ljudi misli da je politika nauka lupetanja o svemu i da baš oni najbolje znaju što je negdje i nekada trebalo napraviti ili reći.

Naišla sam na društvo sa Cvjetnog sasvim slučajno, prolazeći prema Masarykovoj. Većina mi nije bila dobro poznata, prijatelji prijatelja. Rasprava je već trajala, o tekstu iz Večernjeg lista o modernoj obitelji i promjenama u obitelji unazad 50 godina. Na to se odmah nastavila priča, koja često i ponavljajuće kruži internetom u vidu natuknica, što su i kako djeca živjela nekad (u smislu kako je nekad bilo super, naravno) i razgovor je krenuo očekivanim smjerom. Djeca su danas prezaštićena, govorili su, roditelji im ne postavljaju potrebne granice, činimo ih invalidima za cijeli život, popuštamo im i ugađamo previše, ne provodimo dovoljno vremena s njima i sve tako i tim i sličnim redoslijedom. Promatrala sam prisutne. Bile su tu razne generacije, od 30 do preko 60, no prevladavali su oni tipovi kojima je prije uvijek bilo ljepše, valjda i nesvjesno zanemarujući činjenicu da su prije bili mlađi pa je možda i to jedan od razloga za nostalgijom. Sjetila sam se i grupe na fejsbuku kojoj se nedavno pridružila moja snaha, koji suprotno od svih drugih teorija o odgoju djece kažu: dodira i zagrljaja nikad dosta. Držat ću i nosit svoje dijete i do tridesete ako treba.

Kod Oktogona, vidjela sam Mirunu kako snima, na uređaj veličine dlana, izjavu prolaznika za svoju radio emisiju. Ne tako davnih dana, za svaki je razgovor uz nju morao ići i tehničar, vukući veliku i tešku opremu za snimanje. Sjetila sam se svojih početaka u novinarstvu. Pisali smo na mehaničkim, a veliki skok na brže i lakše bio je kad su redakcije počele nabavljati električne pisaće mašine. Prije nekih tridesetak godina dobili smo prve kompjutore. Dio novinara je protestirao. Nisu željeli prijeći na pisanje na kompjutorima jer im je to bilo, govorili su, nestimulativno, neinspirirajuće, nisu mogli svaki čas pogledavati na već ispisane stranice kraj stroja za pisanje. Ubijalo im je kreativnost, vapili su odbijajući „glupe novotarije“.

Nevjerojatne stvari su se dogodile u samo četrdeset radnih godina generacije „od nalivpera do pisanja mobitelom“. Svake godine promjene su sve brže. Čini li nam se ili naprosto novitete   pratimo sve teže? Što će raditi naša djeca ili unuci za 20 godina? Čime će pisati i hoće li uopće pisati?  Je li to dobro ili loše? I na kraju, tko je mjerodavan da o tome donese sud?

Razmišljam što je bitno. Vjerujem, bitno je biti ljubazan. Biti od pomoći. Raditi. Učiti. Suosjećati. Uvažavati druge. Slušati. Misliti svojom glavom. Voljeti. I ne mogu da se ne upitam: je li zaista ili je i to stvar prošlosti?

Uvijek je bilo i uvijek će biti drugih i drugačijih. Uvijek je bilo i uvijek će biti poštenih i lopova. Uvijek će biti onih koji se na dan međunarodnog priznanja Hrvatske s ponosom i veseljem prisjećaju događanja i onih koji će odmah početi s pričama što se sve loše dogodilo u međuvremenu. Je li stvar u tome da s godinama izgubimo dijete u nama i postanemo – odrasli? I oprezniji, osjetljiviji, često s predrasudama?

– Ljubav – kažem glasno, nesvjesna, sve dok se glave nisu okrenule prema meni. – Ljubav je svevremenska – nasmijem se. – Ona nas određuje kroz sva razdoblja i sve napretke. Ljubav je konstanta i nikada je nije previše.

Razgovor kreće drugim smjerom, a ja se pozdravljam i odlazim dalje.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×