Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kad je bilo bolje

Piše: Lea Banović, 16.08.2016.
Sve je, tvrde, zapravo nekad bilo bolje. Kada to nekad? – znam ih pitati – „U Jugoslaviji? Za Tita?“ - „Ma ne“ – smiju mi se oni razumniji i dodaju - „Onda kad smo bili mlađi. Kad smo imali 30 ili 40 godina manje.“

Baš me zanima u kojim životnim godinama počnemo pričati s televizijom? Radi li se možda o kakvoj još neistraženoj bolesti –  jer simptome nalazim kod gotovo svih starijih koje poznajem?  Hvata li ta bolest polako, tako da najprije samo uputimo pokoju primjedbu televizoru u prolazu kroz sobu, komentar na naglasak, haljinu, kravatu? Kako se bolest pogoršava sve se češće ne slažemo s ponekom rečenicom gosta. Na kraju, valjda kad nas to čudo sasvim preuzme, pričamo paralelno s televizorom, svađamo se s plačljivim glupačama ljubavnih serija, voditeljem poljoprivrednih emisija, ne sviđaju nam se raznorazni nazovi zabavljači. Bolest se, primjećujem kod poznatih starijih osoba, najjače očituje za vrijeme vijesti, specijalnost su joj dnevnici. Tad razjareno komentiraju  vijesti, paralelno  s voditeljem,  kasneći za njim tek u riječi, poneki psuju, spominju se ustaše i četnici, lopovi, kradljivci i tako sve do prognoze vremena. Zadnji stadij bolesti je, čini mi se,  kad prepirka traje i kod prognoze – prepirka tko zna bolje, svi ti strojevi što mjere tlak, snimaju anticiklone ili vlastite kosti.

Nije mi jasno kako je to moguće, kakva je to bolest?  Ne vidim razlog zašto napada ljude. Eto, sada su predizborne kampanje. Sučeljavaju se bivši i tehnički ministri pojedinih resora. Tako su se nedavno u jednom televizijskom studiju susreli bivši ministri rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić  i Nada Šikić. Iako je, po onome što su do sada pokazali   bolje da se više nikad ne pojave osim možda u svojim osnovnim profesijama, oboje su umirivali umirovljenike, tvrdili da ih čeka bolji život. M. Mrsić je rekao da će prosječna mirovina biti preko 4.000  a N. Šikić je spominjala više od 3.000 kuna.  Što su mogli ljepše obećati? A kad je dobar život tu na dohvat ruke, zašto se svađati s televizorom? Muči me malo to što je bivši ministar Mrsić, za one koji su pažljivije slušali, kroz zube spomenuo 2027. godinu  a bivša ministrica Šikić je toliko puta izjavama nasmijala poznavatelje područja kojem je ministrica da ju nitko više ozbiljno niti ne sluša. Uz to, niti jedan od njih nije objasnio na koji način misle prikupiti sredstva za isplatu tih i takvih mirovina s kojima bi, misle očito oni, svi trebali biti presretni.

Gdje su ona lijepa vremena kad su stariji pred televizorom spavali? Pritisnu gumb, nađu program i već kod „Dragi gledatelji dobro večer!“ – spavaju. Kod odjavne špice, kad zasvira himna (jer tako je to nekad bilo), prebace se u krevet. Sutra cijeli dan kukaju kako su se probudili već u četiri ujutro i kako ne znaju zašto ne mogu spavati.

Danas se stariji ukućani (a to znaju svi koji imaju tu sreću da žive zajedno) ukopaju pred televizore već s prvim turskim reprizama serija. Pred dnevnike su uzbuđeni kao pred europsko nogometno prvenstvo (a prate sve dnevnike na svim programima, dobro je da su u različita vremena). Prirede tablete za tlak i čašu vode i krenu komentirati. Priča Milanović, priča Plenković ali bome najžešće komentiraju oni. Milanović je bahat, Plenković je mlak. Milanović laže, Plenković ne reagira kad treba. Sve je, tvrde, zapravo nekad bilo bolje. Kada to nekad? – znam ih pitati – „U Jugoslaviji? Za Tita?“  – „Ma ne“ – smiju mi se oni razumniji i dodaju – „Onda kad smo bili mlađi. Kad smo imali 30 ili 40 godina manje.“

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×