Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kad država daruje, kažnjava i zanemaruje

Piše: Vesna Širanović, 13.12.2017.
Obiteljski zakon je već davno zapisao da je dužnost djece da brinu o roditeljima ali i dokazao da propisi mogu malo

Uvijek me nerviralo kako sve rasprave o nasilju u obitelji počinju i završavaju sa ženama.  Ponekad se govori općenito, nešto češće o djeci, gotovo ništa o muškarcima a nasilja nad starijim članovima obitelji kao da ni nema. Tu prije svega mislim o nasilju djece nad roditeljima. I eto, konačno se dogodio novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji tu i tamo, u tragovima, govori i o toliko dugo prešućivanoj stvarnosti – zanemarivanju potreba osoba starije životne dobi, vrijeđanju njihovog dostojanstva, nanošenju tjelesne ili duševne patnje. Država nam je pod bor pripremila zakon koji uvodi i nove oblike nasilja i kvalificira ih kao teže oblike prekršaja.

Primjena izmijenjenog zakona počinje s 1. siječnjem 2018. godine pa se otvaraju i rasprave. One internetske su, kao što je to u posljednje vrijeme na internetu uobičajeno,  negativne, većina kritizira gotovo sam sigurna i ne pročitavši Zakon. Ja sam sretna da se spominjanje starijih u Zakonu konačno dogodilo.

Sigurna sam da nema tog zakona koji će prisiliti nekoga da poštuje svog roditelja, kao što nema zakona koji će bilo koga od nas natjerati da s ljubavlju radimo neki posao ako te ljubavi nema. Obiteljski zakon je već davno zapisao da je dužnost djece da brinu o roditeljima ali i dokazao da propisi mogu malo. Kao i u svakim obiteljskim odnosima i u ovima, djece i roditelja, situacija nikada nije jednoznačna, jednostavna i crno-bijela. Milijuni su tu tankih niti koji povezuju ili razdvajaju, koji obilježavaju i određuju neki odnos. Odgoj, tradicija, obrazovanje, sredina, način života, siromaštvo ili lagodan život, razna druga nasljeđa određuju kakvi smo, kakvi ćemo biti i kako se ponašamo. Ljudski se odnosi ne mogu mjeriti zakonima, jer što je za nekoga dobro nekome može biti teret. Međutim Zakon ipak određuje okvire, upozorava na problem i ponekad pomaže i štiti. No, brojna su pitanja na koje ne daje odgovor. Kako saznati da  dijete zlostavlja roditelja ako roditelj „pokriva“ dijete, trpi i šuti, negira, samo je jedno od mogućih? Kako spriječiti da se nasilnik ne osvećuje kad mu istekne „vrijeme udaljavanja“? Kako postupiti  kad starija osoba ne želi u smještaj ili što ako tog smještaja nema? Ako je roditelj naprosto zločesta i pakosna osoba, kako to dokazati, kome vjerovati?

I tako, slažući nam paket mjera u obliku zakona i stavljajući ga kao dar u novoj godini država koliko pomaže toliko i otvara novi bezdan problema. Neka, ako se o nečemu šuti ne znači da ne postoji. Učinjen je korak naprijed, ma kako malen bio. No, ista ta država ne razumije ili se pravi da ne razumije da i sama „zlostavlja“. Može se postaviti pitanje kako kazniti zakonodavca, državu i njena tijela za zanemarivanje starijih lošom kontrolom domova za starije, nedovoljnim nadzorom pojedinih civilnih udruga koje rade sa starijima? Kako kazniti ponašanja u zdravstvu kad se odmahne rukom na starije pacijente? Koliko godina zatvora odrezati državi kad ne organizira usluge koje bi stariji trebali imati a nemaju ili nemaju dovoljno i za još brojne druge stvari koje ne čini a morala bi ako se smatra civiliziranom? A za kraj, nisu li i mirovine koje ima više od polovice umirovljenika a koje su ispod razine siromaštva zlostavljanje starijih?

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×