Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Kad bi gradonačelnik…

Piše: Lea Banović, 29.06.2017.
Tko se ne vozi zagrebačkim tramvajima taj ne zna što je Zagreb. Dok na plus 35 stojim na stanici ne mogu ne pomisliti kako bih jako rado natjerala konstruktora tramvajskih čekaonica da tu provedu barem nekoliko sati...

Tko se ne vozi zagrebačkim tramvajima taj ne zna što je Zagreb. Dok na plus 35 stojim na stanici ne mogu ne pomisliti kako bih jako rado natjerala konstruktora tramvajskih čekaonica da tu provedu barem nekoliko sati, za njih bi odabrala da to bude od podne do 15. Sve su od prozirne plastike ili nekog sličnog materijala, donekle svrsishodnog kad pada kiša. Sada, u ljetnim danima ne znaš je li gore ispod nadstrešnice ili sunca. A dok gotovo svakog dana čekam prosječno deset do petnaest minuta tramvaj, rado bih da gradonačelnik barem i samo jedan dan krene obavljati svoje poslove tramvajem. Kao bonus mu dajem da to bude u hladnijim jutarnjim satima i ne treba biti u najvećim prometnim gužvama. Neka mi tada javi što misli o „ljetnom“ voznom redu ZET-a, usred najgorih žega i najveće turističke sezone. Jeftinije karte po četiri kune otvorile su mi nove prozore, ušteda je znatna jer se najčešće vozim tek po dvije tri stanice. Ali čak i tu dokazujemo što zapravo jesmo – mala zemlja na brdovitom Balkanu –  jer već sam i previše puta naletjela na automat koji ne reagira na aplikaciju jeftinije karte.

I tako, koliko se god trudila biti pozitivna, sve se oko mene svakodnevno trudi da me pobije. Hoćemo li opet imati Trg Republike ali ne na Trgu Republike? Hoće li povlaštene mirovine rasti prosječno deset posto a sve ostale biti oko ili ispod linije siromaštva? Hoće li umirovljenici zaista morati na ulice? Hoće li javnosti i dalje najvažniji problem biti pitanje Severinina djeteta ili praćenje u stopu i prenošenje misli osoba iza kojih je 50 članova stranke i ispod jedan posto biračkog tijela?

Ne želim stalno slušati kritike na račun moje zemlje. Ne želim biti ta koja kritizira jer sam uvjerena da smo ne samo zaista prelijepa zemlja nego i dobri ljudi. Unatoč svemu i unatoč svima koji su se vlastitim ponašanjem i (ne)radom debelo potrudili iznevjeriti povjerenje građana i povećati broj grintala i siromašnih, još je uvijek puno onih koji dobro rade. Još je uvijek puno pametnih i sposobnih ljudi, pozitivnih priča, solidarnosti, želje, volje, znanja i mogućnosti.

Često pomislim, najčešće kukaju i najviše kritiziraju oni koji se sami nisu makli iz svog dvorišta, koji nisu nikada pokušali naći posao negdje drugdje van granica ove zemlje, koji sami nikada nisu bili odgovorni za stvaranje nove dobiti, za plaće drugih, koji nikada nisu vodili više od svoje kuhinje. Često mi to potvrdi život. Baš danas stiže mi prijateljičin mail. Vratila se s nekoliko dana godišnjeg odmora, koji je provela u Austriji i Mađarskoj. Kaže da joj je bilo jako dobro ali da se po tko zna koji put uvjerila kako je u našoj zemlji lijepo i koliko toga nismo svjesni.

I tako, dok na plus 35 na tramvajskoj stanici razmišljam o konstruktorima nadstrešnica i o gradonačelniku, sjećam se dviju krajnosti mojih nekadašnjih davnih putovanja: New Yorka i Sofije, gradova lijepih svaki na svoj način.  Tamošnji stanovnici znali su mi govoriti: sjeti se da si na odmoru, da ovdje živiš drugačije bi razmišljala.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×