Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Jedna jako pojednostavljena priča

Piše: Lea Banović, 21.09.2016.
Sve što nam se događa ili ne događa stvar je našeg djelovanja, naše naravi, naše želje za životom, lijepim i dobrim, našeg upornog i temeljitog rada, poštenja, dobrih namjera, humanosti, ljubavi za ljude i pomaganje drugima u nevolji.

Svaki razgovor s Marijanom završava njezinim zaključkom da ju ne razumijem. Jer ona živi sama, ima malu mirovinu i osuđena je na preživljavanje, kaže, a meni je dobro. Tako, misli ona, pišem o fikcijama, nekim zamišljenim i nemogućim životima. Nije to prvi puta da sam se susrela s takvim razmišljanjem okoline. Dio ljudi to što se trudim biti vedra, razmišljati i djelovati pozitivno, širiti dobro raspoloženje i veseliti se svakom danu, tumače kao neki iznimno lagodan život darovan samo povlaštenim pojedincima. A sve je zapravo puno, puno jednostavnije.

Već dugi niz godina, još od vremena kad je moj sin bio u osnovnoj školi, shvatila sam da je  jedan od glavnih zakona duhovnosti zakon privlačenja. Privlačimo onako kako zračimo.  Zračimo li mir privlačimo još više mira. Već tada sam se uvjerila (i sasvim praktično isprobala) da pozitivne misli privlače pozitivne događaje i suprotno. Pa sam zahvaljujući sportskim aktivnostima vlastitog djeteta, njegovim čestim putovanjima po cijelom svijetu  u njegovoj vrlo mladoj životnoj dobi, počela radom i na sebi. – Ja sam majka i ne dozvoljavam da moje negativne misli privuku negativne događaje mom djetetu – govorila sam sama sebi i istrenirala se tako da sam svaku večer mirno legla u svoj krevet i zaspala ko mala beba, ne misleći na to je li moje dijete tog trenutka dobro.

Ovo je naravno jako pojednostavljena priča. No njena je bit da naprosto vjerujem da se sve događa s razlogom, te da sami najviše utječemo na svoje živote. Vjerujem da na sebi možeš i moraš raditi cijeli život. Uvjerila sam se da život nije uvijek lak i jednostavan,  da ima uspone i padove, dobre i loše trenutke. Ali zaista, uvijek kad se zatvore jedna vrata otvore se neka druga. Ljenčine to shvaćaju doslovno, da nam je sve tu a da mi samo moramo uzimati, kročiti, živjeti. Priča je kao i sve oko nas ipak malo kompliciranija. Sve što nam se događa ili ne događa stvar je našeg djelovanja, naše naravi, naše želje za životom, lijepim i dobrim, našeg upornog i temeljitog rada, poštenja, dobrih namjera, humanosti, ljubavi za ljude i pomaganje drugima u nevolji.

Upravo Marijana i ja smo nedavno pročitale u jednom ženskom časopisu da je prošlost prošla, budućnost ne znamo pa dakle živimo sada, danas, ovaj trenutak. Kako ćemo ga proživjeti ovisi prvenstveno o nama samima. I uvijek ju prekinem kad počne kritizirati ili kad počne prepričavati turske sapunice prepune suza i ljudskih tragedija, u kojima stalno netko nariče. Možete me proglasiti ludom, ali nekako mi je još uvijek draže smijati se tako glasno da se svi okreću za nama ili da moram stati, od raspravljanja o tekstu u kojem piše kako je sin iz nepoznatih razloga ubio roditelje. Još uvijek mi je draže jesti girice od preskupih domaćih lignji a od ušteđenog platiti kavu dok šećemo Jarunom. Draže mi je otići u besplatno kino udruge ili druženje na Sljemenu od  skupog noćenja u razvikanom hotelu na moru. Zapravo nije važno o čemu ili o kome se radi. Važno je da izbor postoji a da biramo sami. Samo mi odlučujemo hoće li nam čaša biti napola puna ili napola prazna. A prema tome će nam biti i život koji živimo.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×