Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Ima li u suvremenoj Europi mjesta za imigrante i starije osobe

Piše: Dorijan Vahtar, 18.11.2016.
Kako djelovati i promijeniti stanje u kojem se starije osobe, imigrante ili neku treću ranjivu skupinu dovodi u šizofrenu poziciju što nerijetko rezultira osobnom i kolektivnom samoizolacijom?

Imigranti i starije osobe predstavljaju ono drugo, drugačije i strano u suvremenoj kulturi, onaj element koji izaziva strah i zazor. I kao što se pred imigrante postavlja zahtjev za asimilacijom koji je sam po sebi nemoguć,  tako se i starije osobe nalaze pred zahtjevom kojem je nemoguće udovoljiti – zahtjevom za prestankom starenja. Takvi nemogući imperativi obje skupine dovode u šizofrenu poziciju što nerijetko rezultira osobnom i kolektivnom samoizolacijom.

Film Istok je istočno (eng. East is East) ispreplitanjem britkog engleskog humora i drame portretira međugeneracijski i međukulturni sukob u mješovitoj pakistansko-britanskoj obitelji kojom autoritarno upravlja otac –  Zaheed Khan. Zaheed je imigrant iz Pakistana, u Englesku je doselio nakon 2. svjetskog rata, oženio se Ellom i pokrenuo mali restoran engleske brze hrane; prženih ribica i krumpirića (eng. fish and chips). Radnja filma odvija se početkom 70-ih godina, u vrijeme žestokog rock’n’rolla, slobodnog seksa i općenitog propitivanja raznih tradicija i uvriježenih  društvenih normi i pravila…

Međugeneracijski sukob (otac nasuprot djece) zapravo je prožet međukulturnim sukobom: Zaheed čvrsto vjeruje da djeca moraju slijediti njegova uvjerenja i životni stil te im ugovara brakove bez njihova znanja i pristanka, tjera ih da se odijevaju u tradicionalnu pakistansku odjeću, kupuje im satove koji pokazuju arapsko vrijeme… Drugim riječima, od njih želi stvoriti individue s osobinama za koje on drži da predstavljaju dobrog, tradicionalnog Pakistanca. Njegova djeca, rođena i odrasla u Engleskoj, poput većine tadašnjih tinejdžera slušaju rock glazbu, slijede suvremene modne trendove, izlaze u noćne klubove i zabavljaju se.

U raspravi nakon projekcije složili smo se da je u djelovanju Zaheeda prisutan prepoznatljiv element nametanja osobnih stavova, tradicije i svjetonazora, što i nije neuobičajen slučaj u odgoju i podizanju djece. Međutim, u agresivnom nametanju i njegovanju samo pakistanskog identiteta uočili smo prikriven Zaheedov pokušaj da na taj način svoju djecu zaštiti od diskriminacije koja im prijeti u britanskom društvu. Tako otac tijekom svađe s jednim od sinova postavlja pitanje: „Zašto želiš izgledati kao Englez?“ i pritom zaključuje: „Oni te nikad ne će prihvatiti.“ Nažalost, Zaheed je djelomično u pravu…

Film na vrlo suptilan način prikazuje diskriminaciju i neprihvaćanje drugih i drugačijih u britanskom društvu. Najstariji sin (Nazir), homoseksualac koji je pobjegao s vlastitog ugovorenog vjenčanja i koji je zbog toga izopćen iz obitelji, skrasio se u Londonu gdje je izgradio uspješnu karijeru u svijetu mode i dizajna. Međutim, on se svojim poslovnim partnerima, ali i životnom partneru, predstavlja engleskim imenom – Nigel, a ne pakistanskim – Nazir. Tariq je strastveni partijaner i zavodnik, međutim u svojim noćnim izlascima on je Tony, a kada sramežljivom starijem bratu (Abdulu) otkriva čari noćnog života, redarima na ulazu u klub Abdula predstavlja kao Arthura. Ti primjeri govore nam da za strance, koji žele zadržati i razvijati sve elemente svog višeslojnog identiteta, u britanskom društvu naprosto mjesta nema. Od stranaca se očekuje da se asimiliraju i postanu Britanci, u protivnom su osuđeni na marginalne pozicije, slabo plaćene poslove, izolaciju i život u getima. Međutim, zahtjev za asimilacijom u sebi krije kvaku 22, što je Zaheed iskusio tijekom života u Engleskoj. Čak i da se imigranti žele potpuno asimilirati, taj proces nikada ne mogu završiti, jer će ih većinsko stanovništvo uvijek doživljavati kao strance koji su „zamalo, ali ne još sasvim Englezi“. O toj nemogućnosti i nedovršenosti govori poznati slogan iz društveno-humanističkih disciplina koje istražuju učinke kolonijalizma: Almost white, but not quite (zamalo bijelac, ali ne sasvim).

Tijekom rasprave iskustva imigranata povezali smo s iskustvima starenja i života u starosti te smo postavili pitanje kakav je općenito položaj starijih osoba u europskom društvu? Zaključili smo da suvremena kultura sve više razvija militantni kult mladosti u kojem se starost poima kao bolest koju treba liječiti i to prije svega na razini vidljivoga što znači prekriti sijede vlasi, spriječiti i ukloniti bore na koži, izbijeliti zube, a potom i na biološkoj razini što se očituje u pokušajima sprečavanja starenja tjelesnih stanica i ostvarenju konačnog cilja – pobjedi nad smrću! Također, složili smo se da suvremena kultura kao poželjne vrijednosti sve više promiče brzinu i stalnu promjenu na svim poljima ljudskog života, što uz hiperprodukciju i hiperpotrošnju ostavlja malo ili nimalo prostora za proces starenja koje je u  skladu s biološkim i kognitivnim promjenama koje starost donosi, kao i za samoostvarenje starijih osoba u takvom, za starost i starenje nesenzibilnom, kontekstu. Stoga se moramo zapitati imaju li pojedinci u suvremenoj kulturi zapada pravo na starenje?

Možemo zaključiti da imigranti i starije osobe predstavljaju ono drugo, drugačije i strano u suvremenoj kulturi, onaj element koji izaziva strah i zazornost. I kao što se pred imigrante postavlja zahtjev za asimilacijom koji je sam po sebi nemoguć,  tako se i starije osobe nalaze pred zahtjevom kojem je nemoguće udovoljiti – zahtjevom za prestankom starenje. Takvi nemogući imperativi obje skupine dovode u šizofrenu poziciju što nerijetko rezultira osobnom i kolektivnom samoizolacijom.

Na kraju, postavlja se pitanje kako djelovati i promijeniti opisano stanje? Složili smo se da se rješenje krije u međukulturnim i međugeneracijskim susretima, dijalogu i razmjeni iskustava i životnih priča pri čemu se uočavaju sličnosti, ali i otkrivaju razlike u svjetonazorima, podjednako kulturnim i generacijskim. Zaključili smo da kulturne i generacijske razlike mogu predstavljati značajnu prepreku kvalitetnom suživotu , ali te prepreke mogu se premostiti  strukturiranim i kontinuiranim otvorenim dijalogom utemeljenim na načelima ljudskih prava i dostojanstvu svake pojedine osobe, što će u jednom trenutku rezultirati društvenim konsenzusom oko spomenutih razlika. Na taj način ono što je jednom poimano kao drugačije, strano i zazorno postaje poznato te rezultira prevladavanjem osobnih  i društvenih strahova, kako onih o imigrantima, tako i onih o starenju i umiranju. Težak je to i mukotrpan put, ali predstavlja ključni izazov s kojim se moramo suočiti ako kao kultura želimo sačuvati i razvijati vrijednosti i načela iznesena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×