Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

I onda, jedne nedjelje…

Piše: Lea Banović, 08.08.2016.
Već sam četvrti tjedan s još jednom umirovljenicom, mamom, u našoj kući u planinama Like. Kad ćemo nazad u Zagreb? – pitaju nas. Nemamo pojma. Kad prođu sparine ili kad se toliko zaželimo. Mi smo u mirovini.

Čini se da će prva godina mog umirovljenja proći u odgovaranju na čuđenje svih koji za to još ne znaju. – Ma daj? U mirovini si? Nemoguće! – šokiraju se. Vjerujem da zapravo progovara njihova podsvijest. Vrijeme protječe brže nego što bismo željeli, život curi kao pijesak kroz raširene prste i evo nas u mirovini. Mlađi obično pokušavaju biti duhoviti: – Zato nam u državi i jest tako kad mladi ljudi odlaze u mirovinu – kažu. Starije, koji se godinama opasno približavaju granici nakon koje ih zakon udaljava s posla, zanima život „nakon“: – I, kako ti je?- pitaju. Tek rijetki ne izdrže pa izgovore ono što ih najviše muči: – A kolika ti je mirovina? Jesi zadovoljna?

Odlazak u mirovinu, koliko se god za to pripremali, zaista je svojevrstan šok. Jedno razdoblje završava a neko drugo,  još uvijek nepoznato, počinje. I u tom trenutku sasvim jasno vidiš da je manji problem što sutra više ne odlaziš na posao od onog da je pred tobom puno manje vremena nego iza tebe. Ta konačnost životne situacije, približavanje ozbiljnoj starosti  i svemu što ona nosi, teža je od onoga kad na pitanje  –  A što vi radite? – odgovoriš – U mirovini sam – i vidiš kako se za tebe svjetlo u očima sugovornika gasi.

Moje je iskustvo za sada gotovo knjiški točno. Prvi su dani bili pomalo neobični. Svi se nekud spremaju i žure a ja kuham kavu i čitam novine u pidžami ne gledajući na sat. Čini ti se da nešto moraš, a ne moraš nikuda. O drugima govorim kao o penzićima  pa se onda smijem jer i ja sam ta. Puna sam planova. Konačno ću očistiti ormare i složiti fotografije, obiteljske uspomene. Bez veze, kad su stajali godinama, mogu još toliko. Sad ću napraviti sve ono što sam željela a nisam stizala zbog posla. Ma dajte! Za puno toga treba novac kojeg sada imam manje nego ikada.  S nevidljive liste „kad odem u mirovinu onda ću“ pomalo križam jednu po jednu stavku i sjetim se onog što mi je tvrdila struka i svi sa dugogodišnjim iskustvom umirovljenja. Treba barem godinu dana da prihvatiš novu situaciju i prilagodiš joj se, kažu, i to je očito točno.

I onda, jedne nedjelje, kad smo moje društvo i ja sjedili na kavi uz jarunsko jezero, vidim da su svi nervozni zbog radnog ponedjeljka a da sam ja jedina opuštena i mirna. Shvatim u potpunosti i svoj ljepoti izreku: „ ja više ništa ne moram“. Shvatim da je baš to možda najveća prednost stanja „biti u mirovini“.

Već sam četvrti tjedan s još jednom umirovljenicom, mamom, u našoj kući u planinama Like. Uvijek je bila strka, u dva ili tri tjedna godišnjeg odmora, trebalo je očistiti, osvježiti kuću i stvari u njoj, urediti dvorište, obići drage ljude i još se i odmoriti. Stres je bio veći nego da smo ostali u stanu u Zagrebu. Sad je sve našim tempom. Ima vremena, sve ćemo kad nam se da. Uživamo u druženjima u našem ili drugim dvorištima, u prohladnoj klimi dok nam  javljaju o vrućinama, u planinarenju, izletima na more, planovima koje mijenjamo kako nam taj dan padne na pamet. Kad ćemo nazad u Zagreb? – pitaju nas.  Nemamo pojma. Kad prođu sparine ili kad se toliko zaželimo. Mi smo u mirovini.

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×