Izbornik
Zatvori
SUPERSENIORI

Golovima do zaborava

Piše: Vesna Širanović, 11.10.2017.
Vlado je gledao nogometnu utakmicu Ukrajina - Hrvatska. Danima se već nervirao zbog reprezentacije i loše igre a sad je, činilo mi se, konačno zadovoljan.

Sjedila sam na kauču, podignutih nogu, listala novine i s „pola uha“ pratila što se događa na ekranu. I baš kad sam s užitkom proučavala podatke o gimnastičaru Tinu Srbiću i njegovom zlatu na Svjetskom prvenstvu u Montrealu, s televizije me prestravio novinar koji je prenosio događanje. Hrvatski nogometaši su konačno pronašli gol a lik zadužen za prijenos je zavijao u teškoj ekstazi. Znam da će mnogi sada reagirati baš kako to svi vezani uz domaći nogomet u zadnjim godinama uglavnom i reagiraju (dakle, psovački) ali jedino što sam u tom trenutku osjetila bila je nelagoda. Sjetila sam se i kako je još jedna žena, koja istinski voli i razumije nogomet, Manuela, na svom fb-u napisala prije ove utakmice: „Srce me boli jer sam ravnodušna prema tome kako će hrvatska nogometna reprezentacija danas proći u Ukrajini“.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv nogometa. Nekad davno, dok sam živjela u iluziji da se radi tek i samo o sportu, pratila sam sve utakmice naših klubova, o reprezentacijama da ne govorim, odlazila na utakmice, veselila se i tugovala. Međutim, u to u što se pretvorio naš, domaći nogomet, davno ne vjerujem. Pa koliko god voljela Modrića i njegovu igru, a još više Mandžukića kao „facu“, ne mogu zaboraviti sve ono što se oko ovog  sporta događa i sve one koji su „glavni kuhari“ ili njihovi pomoćnici. Pa me tim više smetalo isforsirano urlanje plaćenog voditelja. Zasmetalo me naše brzo zaboravljanje svega što se ne bi trebalo zaboravljati, naše guranje pod tepih svega što nam je neugodno čuti, naše vjerovanje da će probleme riješiti netko drugi umjesto nas ili što je još gore vječno defetističko „a zašto bi se zalagao/zalagala kad se ionako ništa neće promijeniti?“.

Na kraju, ali nikako ne manje važno, prava slika razmišljanja naših ljudi dogodila se i u utorak, na dobro organiziranom prosvjedu umirovljenika. Prosvjedu se odazvalo u Zagrebu do 2000, u nekoliko gradova, kažu prva izvješća, ukupno oko sedam tisuća ljudi. Za umirovljenički prosvjed u Hrvatskoj i organizatore, svaka čast, to je velik broj. No za 1.500.000 umirovljenika i starijih osoba, za članove njihovih obitelji, za sve zaposlene koji nisu saborski zastupnici ili predstavnici vlasti i sličnih zanimanja – sramota. Jedni su potpuno nesvjesni snage velikih brojeva a drugi jure prema svojoj starosti i mirovinama koje bi prema svemu što se oko nas događa mogle biti još manje nego što su današnje. Tko će onda biti kriv? Kome?

I dok mi jedna misao gura drugu, nogometna utakmica završava pobjedom hrvatske momčadi. Pobjeda ipak, čini se, nije „naša“. Ne čujem petarde s okolnih balkona, inače redovne pratiteljice svih utakmica reprezentacija. No, barem za kratko, skidanje naziva ulica, stavljanje novih/starih spomenika, smiješna pitanja tipa je li državna vlast znala ili ne što radi Agrokor i Todorić, nesuvislu socijalnu politiku, danima će u medijima, kafićima, domovima zamijeniti zapravo najvažnije pitanje svih pitanja: imamo li snage dočepati se Svjetskog prvenstva u nogometu?

Vaš Internet preglednik nije ažuriran!

Ažurirajte Vaš preglednik za ispravan prikaz ove stranice. Ažuriraj odmah

×